Prije nekoliko godina naša organizacija Odisej je radila ''veliki'' projekat koji je imao šansu da ostavi traga u zajednici. No sada mislim da ga se niko i ne sjeća. Imali smo tada ženu odgovornu za naše tri organizacije. Bila je rožena Tuzlanka ali je dobar dio živoza proživjela u USA i totalno je bila van vremena i dešavanja.
Ona je uporno tražila da u realizaciji naših aktivnosti da emitujemo ru neki simboličnu poruku. Kao ojno naprimjer 5 do 12. I ukoliko mi to ne bismo ispoštovali ona je bila u stanju da se ljuti bukvalno kao dijete.
Mislim da je bila više naša krivica što smo išli njoj da ugodimo. Sjećam se 21.9. kada je Sv dan mira i mi joj kažemo da bi mi ispred Odiseja org takmišenje djece kod OŠ u Konjević polju. I ona bi rekla ''E taman em Srebrenica blizu gdje se dogodio genocid, em djeca povratnici, super super puno simbolike!''. Džaba što smo mi pričali da bez obzira na sve to ja i kolega istu djecu znamo sa ranijih aktivnosti te da nam je taj plato oko škole odgovarajući. Dobro možemo reći da je to simbolično obilježavanje ali da ta djeca niti znaju o Genocidu, da su svakako premlada i da hoće da se takmiče.
Tako da smo veći period implementacije projekta proveli u jurenju neke simbolike a ne na ostvarivanju realnih dometa za koje je projekat bio zamišljen. Isto tako navedena gđa je prisilno ''zavrla'' da prilikom dobijanja tih manjih projekata koji su svakako obavezni po projektu, formiramo odbor od ljudi koji će davati mišljenje jesu li ti projekti isponjivi. Tako da smo došli u situaciju da o projektima odlučuju ljudi koji apsolutno nisu niti upućeni niti mogu da ih pomognu a niti to žele…