Nekada kada sam ja bila student Pravnog fakulteta učili su nas da krivični zakon treba i mora imati dvije funkcije:
– onu represivnog karaktera – prema počiniocu, na koju se nadovezivala i vaspitna ( iz izrečene kazne bi morao naučiti da sankcionisano ponašanje nije društveno prihvatljivo te promjeniti svoj pogled na svijet )
– te onu bitniju, preventivnog karktera. ( Dati primjer svim ostalim što će im se desiti ako pomisle da se ponašaju mimo društveno prihvatljivih normi ponašanja )
Prateći, nenamjerno ali ne može čovjek da ne primjeti kada je takoreći svakodnevnica, rubrike crne hronike po portalima ali i pisanim medijima meni se čini da je naše krivično zakonodavstvo “zapelo “, izgubili smo se negdje izmedju anglosaksonskog i evropskog zakonodavstva.
Po izrečenim kaznama za pojedina krivična djela čini se da je prevencija odmakla od svoje primarne svrhe i došla do stiha jedne vrlo popularne pjesme: ” Sa Bara se niko ne vraća! “
Narodski rečeno: Ubiješ onog ko te ” žulja “, ne mora te nešto puno ni žuljati, ne svidja ti se kako te gleda, priznaš krivicu, nadležni ti priznaju sve moguće olakotne okolnosti, eto tebe vani za maksimalno 10 godina. A onog što te žuljao, više nema. Ni za 10, ni za 20 godina….Nikad!
Ja se ne osjećam sigurno. Ja se osjećam vrlo ljuto i frustrirano. Danima želim napisati koju riječ o ovom o čemu pišem danas. Zašto danas?! Zato što je današnja informacija prelila čašu. Informacija da niko nije kriv za smrt mladića koji je ubijen zato što se nalazio ” izmedju dvije vatre “, koji nije ni kriv, ni dužan, jedino se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Mjesto i nije krivo, čekao je gradski autobus na uredno obilježenom autobuskom stajalištu, ali je vrijeme definitivno krivo. Zanima me samo da li su u obrazloženju svoje presude napisali: A.P. je kolateralna šteta.
A.P. je bio nečije dijete. Dijete koje je neko rodio, hranio, školovao, odgajao 18 godina.
A.P. je čekao autobus kada su lokalni kauboji odlučili da izvuku pištolje i zapucaju jedni na druge.
Jedan od tih metaka je pogodio i usmrtio A.P.
I za ovo, po presudi Vrhovnog suda F BiH, niko nije kriv.
Kakvu poruka ovakva primjena zakon može dati? Gdje je ovdje represivna, vaspitna i prevetivna funkcija?!
I čemu čuđenje što se pištolji sve lakše potežu, što su pucnjave sve češće u pola bijela dana, u blizini dječijih igrališta, škola….
Kakvu preventivnu funkciju može imati izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina počinioci krivičnog djela ubistvo, pri čemu je osuđeni ubistvo izvršio za vrijeme svog radnog vremena, udaljivši se od objekta koji je morao čuvati, u službenoj uniformi, službenim pištoljom, po principu egzekucije – nakon četiri metka, peti u glavu?! I to nije sve, trčao je za žrtvom, pucao, sustigao je i opalio zadnji metak u glavu! Ni zamisliti ne mogu policajca kako trči po gradu, u kasnim posljepodnevnim satima, pucajući u djevojku koja bježi….Ja ne mogu, ali neki građani grada Mostara bili su i tomu svjedoci. Od ove mizerno izrečene kazne, jadnije je samo obrazloženje po kojem je kao olakotna okolnost uzeta činjenica da je počinilac otac maloljetnog dijeteta?! Šta je sa roditeljima žrtve?! I ona je valjda bila nečije dijete. Ne mogu a da ne dodam da je otac maloljetnog dijeteta bio u braku, vrlo normalnom, u vrijeme kada je počino ubistvo bivše djevojke?! Ne žene, djevojke!
Koliko je ova sankcija bila preventivna govori informacija da smo samo u zadnjih 15 mjeseci svjedoci još dva slična slučaja….Sličnost se ogleda u tome što su počinioci osobe u čijem opisu radnog mjesta stoji da nas trebaju čuvati i štiti od potencijalnih napada na život, tijelo, imovinu…osobe koje duže službene pištolje, a žrtve su uvijek bivše supruge ili djevojke.
Istina je i da nam je jedan vrsni profesor na prvoj godina fakulteta, na prvom predavanju, skrenuo pažnju na fakt koji nikada ne smijemo zaboraviti: Pravo i pravda nisu sinonimi. Nisu nikada bili, niti će biti.
Nema te kazne koja može vratiti nečiji oduzeti život. Ali obzirom na ovakvu tendeciju izricanja krivičnih sankcija neće začuditi ako uskoro počenemo čitati i o slučajevima ” uzimanja pravde u svoje ruke “.
Nije to našim prostorima strano. Možda je upravo radi postojanja krvne osvete ili danka u krvi, krivično zakonodavstvo bivše nam države imalo u svom krivičnom zakonu predvidjenu i smrtnu kaznu. Izreči počinocu kaznu koja će umiriti i žrtvu, ili porodicu žrtve. To je bio imperativ. Kada imate osjećaj da je pravda zadovoljena, onda nema mjesta mislima o osveti.
Ne kažem da bi pravda bila zadovoljena i da se za krivična djela ubistva izriču i kazne od 40 godina zatvora.
I zato, molim vas, vratimo krivičnom zakonodavstvu primarne funkciji – isti mora imati represivnu, vaspitnu i preventivnu funkciju!
Kad postoji žrtva, za pravdu je uvijek kasno.