Razmislila sam o tome šta radim i to sam onda uradila. Ubila sam ambasadorovu ženu u hotelu s pet zvijezda ”Oceanija” na prekrasnoj i sunčanoj Dubrovačkoj Rivijeri u srcu starog grada dok su galebovi pjevali iznad plavog neba a brodovi plovili preko plavog Jadrana. Dotjerana i odmorna gospođa iz Švedske nije znala kako će joj tog jutra biti zadnje što je probala saher torta koju sam osobno napravila samo za nju. Napravila sam zapravo dekoraciju za tortu u kojoj je bila jagoda. Ona je alergična na jagode naglasila mi je šefica slastičarne i rekla da dobro pripazim šta ću staviti na tanjir za ambasadorovu ženu tog jutra i zaista sam pripazila. Ja sam s velikom pažnjom odsjekla komad crne čokoladne torte i stavila na veliki bijeli oval od kineskog najfinijeg porculana za tu gospođu znajući da će joj to biti zadnje što je pojela u životu i htjela sam da joj bude lijepo servirano. U hotelu ”Oceanija” prvo što vas nauče je da servirate prekrasne obroke pa sam i ja servirala prekrasan obrok toj ženi bez obzira što joj je bio i zadnji. Razmislila sam o tome šta radim i kako sam došla do tog trenutka da ubijem jednu ženu koja je ni kriva ni dužna naišla u krivo vrijeme da ja naplatim svoje dugove preko njenih leđa i torte koju je pojela a potom se ugušila u staklenoj sali hotela i pala na mramorni pod u svojoj laganoj Dior haljini sa cvjetnim uzorkom. Ambasadorova žena je bila njegovana gospođa u kasnim pedesetim sa predivnom plavom kosom i uvijek našminkanim licem koje je odavalo bezbrižan i lagodan način života u kojem su svi uvijek pazili da na njene tanjure ne dospije jedna mala crvena jagoda. Jagoda je prekinula taj bezbrižni i lagodni život koji je ambasadorova žena imala sve do dolaska u Dubrovnik u hotel ”Oceanija” gdje sam bila na sezonskom radu upravo ja-Sabaheta Mehić pomoćna kuharica iz Brčkog.
Ubila sam tu ženu sa jednom običnom jagodom. Kad sam dobila naređenje od svoje šefice da dobro pripazim kako ću dekorisati tanjur za tu gospođu shvatila sam kako ću zaista dobro pripaziti ovaj put i staviti sve ono što ne bi smjela na taj tanjur jer sve što sam radila nikad nije bilo dovoljno dobro i zašto bi se na kraju trudila da ovaj put bude kako treba? Nisam se više htjela truditi, raditi ni boriti jer sam došla do tačke na kojoj moj život više nije imao smisao ni poentu. Jagoda je presudila. Moja šefica je tog jutra bila posebno nervozna, umorna i sita svega a onda se izderala na mene kao i uvijek dok sam ja mirno i pokorno šutjela i trpjela slušajući njene uvrede i komentare znajući da će jedna žena uskoro biti mrtva a moja šefica okrivljena. Ona je šefica slastičarne a ja samo glupa sezonska radnica iz Bosne koja se nije najela kako treba dok nije došla na more u Hrvatsku. Bila sam sezonska radnica koju su svi koristili poput neke kurve za potrebe svoje kuhinje. Za potrebe slastičarne sam dekorisala tog jutra mnogo tanjura ali poseban tanjur sam radila za ambasadorovu ženu jer je alergična na jagode. Šefica mi je dala instrukcije kako želi da izvedem čipkanu i predivnu liniju preko cijelog tanjura a potom da napravim od crvenog marcipana dvije velike ruže posute sa česticama zlatne šećerne prašine uz koji ću staviti i tri zelena lista napravljena od gustog i masnog marcipana a potom sve staviti u led i čekati da stigne ambasadorova žena na doručak gdje je naručila noć ranije saher tortu uz koju će popiti crnu kafu. Doručak te žene je bila torta i kafa. Lijep izbor razmišljala sam u sebi dok sam sjekla veliki komad torte i stavljala na ledeni porculan. Bila sam sama u slastičarnoj kao i uvijek dok je moja šefica pila kafu i tračala sezonske radnike i radnice poput mene. Ismijavali su me cijelo ljeto a ja sam se smijala s njima sama sebi dok nije prestalo biti smiješno. Razmišljala sam o tome kako ću servirati jagodu u taj komad torte a da nitko ne vidi. Stajala sam ispred crne kriške držeći nož u ruci i razmišljala o tome nekoliko trenutaka a potom mi je pala na pamet jedna predivna glazura. Glazirat ću komad torte sa crnom čokoladom u koju ću zgnječiti jednu crvenu jagodu koja ima što više dlakica i prašine na sebi u kojoj se nalazi i najviše alergena koji su za neke ljude smrtonosni kao zmijski otrov. Otišla sam do ostave sa namirnicama i pogledala kutije sa jagodama i potom našla predivnu i veliku jagodu tamne crvene nijanse i uzela je u svoje ruke kao da uzimam nešto jako opasno i vrijedno u isti tren. Jagodu sam stavila u malu zdjelicu i viljuškom počela da je gnječim dok se na šporetu u malenom loncu topio puter sa dva reda crne čokolade. Jagoda je mirisala kao parfem i znala sam kako je sigurno neće preživjeti. Nisam oprala tu jagodu jer bi onda postojala mogućnost da smanjim rizik od napada alergije i zato sam je punu prašine gnječila u jednu smjesu koju sam potom ubacila u lonac sa tamnom čokoladom koja je već postala kao crna i teška sluz miješajući se za zlatnim puterom. Kad sam konačno završila sa miješanjem i glazurom prišla sam komadu torte i lagano sa velikim kistom premazala cijelu krišku stvarajući predivan i stakleni sjaj u kojem se samo na trenutak mogla vidjeti malena i sitna čestica crvene jagode skrivena u tamnoj čokoladi koja presijava samu smrt.
Tanjur sam ukrasila čokoladnom čipkom, napravila dvije crvene ruže i tri zelena lista a potom sve posula česticama zlatne prašine kako mi je naredila šefica i stavila u led. Bila je prekrasna i divila sam se toj torti i njenom sjaju. U meni je bio neviđen mir tog jutra, nisam se tresla po prvi put na poslu, nisam plakala i nisam čekala kad će doći kraj još jedne smjene. Tog jutra sam čekala prvi krik iz staklene sale hotela Oceanija i prve zvuke hitne pomoći koja neće stići na vrijeme. Neće stići da spase ambasadorovu ženu i njene injekcije protiv alergijskog napada neće biti pronađene na vrijeme jer sam bila i čistačica u tom hotelu i sve njene injekcije sam ispraznila u WC šolju i potom ih vratila natrag u pakovanja koja sam zalijepila super ljepilom veoma pažljivo vraćajući foliju na svoje mjesto i brišući otiske prstiju. Bila sam i čistačica nažalost jer nisu imali dovoljno radne snage pa sam radila dvije, tri ili četiri smjene na nekoliko različitih poslova u hotelu i to je bilo normalno. Bilo je normalno da sam imala i plaću pomoćne kuharice a radila sam na mjestu glavne kuharice i šefice vodeći čitavu kuhinju, namirnice, popise i jelovnike dok su one sjedile i pile svoje beskrajne kafe sa portirima na ulazu za poslugu. Sve je bilo normalno i zato sam ja postala normalna i mirna dok sam pravila smrtonosni obrok toj nedužnoj ženi plave kose i lijepog njegovanog lica koje nikad nije imalo velikih briga osim jedne koja se zvala upravo jagoda. Jagode ne smiju biti u blizini takve žene a pogotovo ne u njenom tanjuru. Kad je narudžba konačno izašla mirno sam donijela tanjur zgodnom konobaru i on je servirao na svileni stolnjak posljednji obrok toj ženi pitajući je-Da li želite još nešto? Bio je nasmijan i vedar kao što svaki konobar mora biti u svojoj smjeni iako je bio umoran i istrošen baš poput mene. Ambasadorova žena se široko osmjehnula sa bijelim zubima i napuhanim usnama i zahvalila se na serviranju a potom popila gutljaj svoje omiljene crne kafe i viljuškom zagrabila veći komad moje torte i trajalo je kratko. Prvo je lagano i sa užitkom spajala u svojim ustima slojeve čokolade zalijevajući ih kafom a potom gutajući sve to za doručak i promatrajući predivno i plavo jutro kroz staklene zidove terase hotela Oceanija, jedan maleni galeb je upravo letio u trenutku kad je osjetila prve znakove laganog svrbeža u grlu, oticanje jezika i lice joj je mijenjalo boju od lijepo osunčanog do tamno sivog i pokušala je da zovne konobara a potom je ustala i pala preko stola u svojoj Dior haljini. Ležala je na mramornom podu dok su krhotine stakla bile posvuda oko njene haljine zajedno sa komadima crvenih ruža od slatkog marcipana-Bila je mrtva za nekoliko minuta.
Kad sam počela raditi nisam slutila da ću nekoga ubiti. Dobila sam posao nakon sređivanja papira u Brčkom i otišla do Dubrovnika na sezonski rad sa idejom da ću se kupati, raditi i zaraditi pare koje ću rasporediti preko cijele zime i odmarati. Nisam slutila da ću postati ubojica jer sam po zanimanju kuharica. Imam 25 godina i zovem se Sabaheta Mehić i dolazim iz Brčkog. Nisam nikad bila nešto posebno i radila sam po restoranima brze hrane, kafićima i na lokalnoj pijaci a potom naišla na jednog čovjeka koji mi je sredio sve dozvole za rad u Hrvatskoj i na ljeto sam počela raditi kao pomoćna kuharica u hotelu Oceanija na Dubrovačkoj Rivijeri. Bila sam presretna kad sam došla sa autobusom na stanicu u Dubrovnik. Sjećam se palmi ispred hotela, predivnih bijelih klupa u uređenim i blistavim parkovima i ljubaznih ljudi na svakom koraku. Svi su mislili prvih dana kako sam još jedna gošća i dok sam prolazila uličicama i obilazila radnje svi su me dočekivali sa posebnom pažnjom sve do jednog dana kad je moja pojava postala svakodnevna i nitko mi se nije smijao niti mi dijelio komplimente-Skontali su da sam sezonska radnica pa nisu više ništa glumili i pravili su se kako me ne vide. Postala sam nevidljiva na sezonskom radu. Još jedna kuharica u bijeloj haljini, cne kose vezane u pundžu, laganog koraka i umornog lica koje odaje brige, probleme i neispavanost. Na mom ugovoru je bila definirana plaća koja je uvijek bila ista iako su moji radni sati svaki mjesec bili sve veći i veći. Bilo je kasno da mijenjam svoj ugovor objasnili su mi u kadrovskoj službi i tako sam ostala pomoćna kuharica sve do posljednjeg dana sezone. Bila sam sve drugo osim pomoćne kuharice jer sam radila kao čistačica, spremačica, slastičarka, šefica nabavke, šefica hladne kuhinje, zamjenica direktora jedno vrijeme i potom konobarica. Mijenjali su moje radno mjesto sa promjenama ljudi koji su stalno dolazili i odlazili jer samo rijetki mogu izdržati sezonu na Jadranu. Nikad nije bilo dovoljno osoblja. Nisam mogla vjerovati da prekrasni hoteli Dubrovnika nemaju čovjeka na raspolaganju ali to je gola istina u koju sam se uvjerila u vlastitom životu. Nedostatak radne snage je oslobodio i tržište rada za ljude iz Bosne kako nas vole nazivati. Ja sam za njih bila jedna bijedna, gladna i umorna bosanka koja je došla da se najede i napije u Dubrovnik i zbog toga nisam bila vrijedna pomena ni spomena kad je plaća bila u pitanju. Bosankama je dovoljno hiljadu maraka da žive ko grofice znala je reći jedna od mojih šefica dodajući kako se u Bosni može kraljevski živjeti i sa 500 maraka tako da ja zapravo imam dvije plaće odjednom. Smijale su se one meni i ja s njima planirajući kako ću lijepo živjeti sa raspoređenim novcem cijelu jesen i zimu a potom su stigle prve kazne za moj rad u hotelu Oceanija…
U hotelima sa pet zvijezda svi vode brigu o svemu a najviše o kaznama. Bila sam kažnjena već prvi dan sa 500 kuna zbog toga što sam pojela kroasan za vrijeme rada u jutarnjoj smjeni. Direktorica me vidjela kako jedem kroasan dok sam stavljala veliki pleh u pećnicu sa 100 kroasana za doručak i onda došla do šefice i kaznile su me zbog kršenja pravila u kuhinji koja glase da se ne smije konzumirati hrana i piće za vrijeme rada u smjeni. Kažnjena sam sa 500 kuna i bila sam na razgovoru kod glavnog šefa kuhinje i potom sam se rasplakala i uplakana izašla natrag u kuhinju da završim smjenu i čekajući ručak za koji sam dobila 15 minuta pauze. Čekala sam ručak u menzi i bila gladna kao vuk kad su me pozvali da dođem do slastičarne i preuzmem sto kila brašna jer glavni slastičar ima problem sa leđima pa sam sve istovarila sama za manje od tri minute i ostalo mi je još desetak minuta da jedem međutim zvali su me da poslužim tri kafe i peciva gostima koji su se kasno probudili i dok sam to obavila nasmijana i raspoložena već mi je pauza istekla i kad sam konačno jela i popila gutljaj vode naišla je direktorica sa opomenom da je vrijeme pauze za radnike kuhinje završeno.
Brzo sam shvatila da moj posao neće biti posao pomoćne kuharice nego sve ostalo. Brzo sam shvatila kako je već kasno jer sam potpisala ugovor i od straha da razočaram svoje roditelje nastavila sam sa poslom i životom u Dubrovniku nadajući se mirnoj jeseni i prekrasnoj zimi. Govorila sam sebi svaki dan kako mogu izdržati čak i kad su me premjestili u smještaj blizu Starog Grada u tavan jedne stare kuće gdje nije bilo prozora nego najlon koji je zalijepljen izolir trakom. Direktorica i menadžer hotela su mi lijepo rekli kako mi ne treba prozor u ljetnim mjesecima i da je najlon jednako dobar ali problem je u tome što sam najlon morala svaki put lijepiti iznova na okvir prozora kad bi htjela svježi zrak i kad bi ljetne kiše padale taj najlon bi se napunio vodom koja bi potom provalila na moj krevet i cijelu sobu natopila vodom a iza toga su slijedile kazne iz kadrovske službe jer nisam čuvala dodijeljeni smještaj. Moja gazdarica je prijavila poplavu kad je najlon pukao na okviru prozora i voda provalila sve do njenog stropa pa su mi odbili od plaće 1500 kuna za troškove popravke i za novi komad najlona koji sam zalijepila sa mnogo izolir trake ovaj put da nikako ne provali pri sljedećem pljusku. Išla sam na WC u toj kući skroz u podrum sa tavana jer na tavanu nije bilo WC-a. Silazila sam kroz staru kuću prepunu različitih muškaraca i žena noseći svoju kupku i torbicu sa kozmetikom u bade mantilu dok su iz soba dolazili različiti zvukovi, svađe, galame, televizor pojačan do daske i smrad cigareta koji se skupljao sve do moje sobe gušeći me ispod najlonskog prozora. Moj život je bio kao kondom u koji se sad izdrkavao svatko tko stigne a ja kupila sve to držeći čvrsto da nijedna kap ne propadne. Držala sam kroz najlon i lateks tuđe izdrkavanje u mene samu ali vremenom su drkali previše i previše toga mi se skupilo u tom kondomu od mog života pa sam možda zato baš kao i prepun kondom sperme-Pukla!
Treća kazna je bila za kašnjenje jer sam bila previše umorna nakon 15 sati rada. Kasnila sam tri minute na otkucavanju i bila sam pozvana na razgovor kod direktorice, menadžera hotela i šefa kuhinje. Kažnjena sam sa 400 kuna i već sam računala koliko ću uopšte na kraju zaraditi ovdje ali nisam htjela odustati. Istinski sam htjela izdržati. Dubrovnik je bio prekrasan, obala tako divna i kad god bi išla u neke nove krajeve ljudi koji su mislili da sam gošća bili su prema meni predivni. Nisam više pričala naš jezik nego engleski jer kad bi čuli moj bosanski naglasak prestali bi biti ljubazni prema meni-Bosanke samo rade u Dubrovniku one ne troše u Dubrovniku nego troše njih. Mene su trošili zaista na sve načine ali to sam potpisala uvijek bi mi naglasili kad bi se pobunila ako prekinem ugovor da neću biti isplaćena i zato sam prestala pričati i buniti se. Radi i šuti. Radila sam svaki dan više od 12 sati na raznim mjestima u hotelu gdje god ne bi bilo radne snage i sve to za plaću jedne osobe i to niže kuharice. Vodila sam papire i nabavku a to rade samo šefice međutim moje su šefice pile kafu sa portirima i nikad nisu bile kažnjene ja sam popila jedan gutljaj kafe sa aparata kad sam ugrabila tri minute da otrčim iz kuhinje dok mi se kuhao šećer u velikom loncu za karamelu i vidio me jedan od menadžera i prijavio kako pijem kafu za vrijeme radnog vremena i kažnjena sam sa 500 kuna ponovo. Kako su mjeseci prolazili naučila sam trpjeti kad trebam ići na WC, jesti velike količine hrane za minutu i živjeti bez zraka u tavanu. Naučila sam šutjeti, trpjeti i nosila sam pelene za odrasle. Nisam htjela sebi više dopustiti da me kazne kad odem na WC i ne vratim se na vrijeme za radni stol. Srala sam u pelene dok sam slagala predivne ovale sa raznim vrstama sira za bogate goste i osjetila sam olakšanje svaki put kad bi napunila svoje pelene a moje kolege okrivile mirise kanalizacije i južinu koja vraća smrad iz cijevi sa mora…
Sezona me pretvorila u mašinu koja nema svoje potrebe, mišljenje, stavove i karakter. Bila sam neumorna u ponavljanju istih radnji u isto vrijeme i naučila sam biti multipraktična. Shvatila sam kako imam talenta za sve što treba u kuhinji jer su me natjerali da radim sve što treba. Nikad nisam bila slastičarka ali moja šefica iz slastičarne nije voljela svoj posao, radnika nije bilo, ljudi nisu ostajali predugo na njenom odjelu i ja sam vremenom shvatila kako radim torte, kolače i pudinge bolje od nje koja pije kafu sa portirima ali shvatila sam kako ja nemam njenu plaću zajedno s tim. Ja sam pomoćna kuharica ponavljali su mi svi redom i nema smisla da imam plaću šefice kuhinje bez obzira što radim sve što rade šefice na papiru sam obična pomoćna kuharica i to je sve. Voljela bi da sam zaista bila samo pomoćna kuharica koja reže salate, pravi sendviče i servira kafe jer bi tada radila svoj posao i ne bi ubila ambasadorovu ženu. Nikad ne bi imala priliku da dekoriram saher tortu jer to rade šefice i glavni kuhari. Pomoćne kuharice nemaju dovoljno znanja, talenta i sposobnosti za dekoracije pa one samo slažu sendviče i čiste kuhinje međutim mene su natjerali da radim tuđe poslove i prekipilo mi je.
Ležala sam satima ispod najlona u koji je udarala kiša taj dan i čekala da se napuni iznad moje glave i pukne kao kondom prepun sperme i čekala sam mirno taj trenutak. Ležala sam i promatrala nebo i vodu koja je sad lagano ali sigurno punila okvir prozora iznad mene. Bila sam toliko umorna da mi je konačno postalo svejedno. Taj dan prije nego ću ubiti ambasadorovu ženu zvali su me na razgovor o tome kako nisam bila dovoljno nasmijana jednoj gošći za vrijeme doručka i napisala je pismo hotelu gdje se žali na neljubazno osoblje u kojem sam spomenuta upravo ja. Nisam bila neljubazna nego preumorna da se smijem. Zaboravila sam se smijati na sezoni, izbrisali su moj osmijeh u uredima i kadrovskim službama sa beskrajnim pravilima, kaznama, ugovorima i lancima preko mojih leđa i potom sam prestala biti ljudsko biće sa potrebama i nagonima. Prestala sam osjećati sreću radeći u tom hotelu gdje su bili sretni ljudi na odmoru ali ti sretni ljudi nisu mogli vjerovati kako sam ja nesretna na tako predivnom mjestu. Nije bilo normalno da jedna osoba bude tužna, umorna, nezadovoljna i drska u hotelu sa pet zvijezda na samoj obali direktno pored mora. Gosti hotela Oceanija nisu radili 16 sati poput mene, nisu srali u pelene i nisu bili kažnjavani svaki put kad bi popili gutljaj kafe mimo radnog vremena. Gosti hotela gdje sam radila bili su odmorni, veseli, bogati ljudi sa jahtama i uredima širom svijeta gdje rade neke radnice baš poput mene i poput mene budu kažnjene za svoj rad. Razumjela sam ja konačno sve vezano za rad, posao i sezonu ali nisam u tom razumijevanju ništa poduzimala jer sam već bila mrtva iznutra i potrošena. Ležala sam na krevetu taj dan i čekala da kiša napuni najlon iznad mene i provali po sobi konačno i prekrije sve iznova do podruma gdje su pišali i srali brojni muškarci i žene koji su zbijeni zajedno sa mnom u tu staru kuću koja se raspadala. Čekala sam da gazdarica izađe iz svoje sobe i prijavi poplavu hotelu i da mi sve ponovo odbiju od plaće. Čekala sam da najlon pukne poput kondoma i da sve što se u njemu skupljalo konačno izađe na površinu i u mene-Puklo je. Voda je velikom brzinom kao ogromni bijeli orgazam iz muškog kurca provalila kroz napuhani najlon preko cijelog plafona padajući na moje tijelo koje je nepomično ležalo i čekalo to konačno izdrkavanje života i sezone na mene uništavajući me i zalijevajući sa svim svojim nakupljenim sranjima i desilo se. Provaljeni najlon se raspršio u velikom prasku stvarajući ogroman bijeli slap i zatvorila sam oči puštajući da hladna voda pređe mojim tijelom u rozoj spavaćici i raznese sve stvari u sobi odnoseći sve pred sobom i u tom trenutku sam doživjela spoznaju i vlastiti orgazam. Osjećala sam se silovana i iskorištena od ljudi na sezoni a kad su konačno stigli do moje sobe i našli me kako zalivena vodom ležim nepomično i onesviješteno odvezli su me u hitnu a potom su nazvali moje roditelje i hotel u kojem sam radila. Direktorica i menadžer zajedno sa mojim šefovima su poručili da se pokušam naspavati i odmoriti u bolnici jer sutra imam duplu smjenu i ne bi trebalo da kasnim jer će mi odbiti 1000 kuna od plaće ovaj put-Poručila sam da ću doći na vrijeme.
Tu noć sam dobila infuziju, toplu hranu i nisam nosila pelene. Imala sam kupatilo samo za sebe i dali su mi vitamine i željezo nakon što su obavili pretrage i ustanovili kako sam malokrvna i iscrpljena. Preporučili su mi bolovanje ali nisam imala pravo na plaćeno bolovanje tako da sam za nekoliko sati u zoru morala natrag na posao. Moje ime znači ”Sabah” a to je zora. Da sam se rodila kao hrvatica bila bi nazvana Zora ali ja sam muslimanka, bosanka iz Brčkog koja se nije najela hljeba dok nije stigla u Dubrovnik i zovem se Sabaheta pa su se smijali i mom imenu brojne Marije, Karle, Slavice i Zorice. Moje šefice i šefovi su se smijali a gosti me gledali poprijeko kad nisam bila nasmijana. Meni su se smijali ali ja nisam bila nasmijana ironija života. Radila sam u kuhinji a bila gladna i žedna. Bila sam šefice u stvarnosti radeći sve moguće u toj kuhinji ali na papiru samo jedna pomoćna kuharica koja slaže sedviče, salate i pere frižidere. Bila sam sezonska radnica koje možete naći bilo gdje, bilo kada i mijenjati kao čarape po želji svaki dan. To naravno nije potpuna istina o sezoni na Jadranu. Istina je da nema nikoga da radi na sezoni, nitko više neće da preživljava ono što sam ja doživjela i zato se zovu radnici iz Bosne jer oni mogu sve. Mi možemo živjeti na tavanima, podrumima, ne moramo jesti, piti, pričati, disati i postojati izvan hotela gdje radimo. Mi smo suvišna roba na cestama i kad jednom shvate kako smo sezonski radnici a ne gosti ne pozdravljaju nas kao prije, ne smješkaju nam se nego nam se smiju, ne pitaju nas kako smo jer nas žale. Naš život je vrijedan 1000 maraka od kojih će nam odbiti 900 na kraju mjeseca za sve što smo krivo uradili i opet će nam ostati 100 maraka da živimo kao grofovi u Bosni cijelu jesen i zimu. To je sezona na Jadranu i njena filozofija ali isto tako posljedica te filozofije su prazna radna mjesta širom rivijere i propast je tek počela na tržištu rada za Hrvatsku obalu međutim to će shvatiti prekasno uvjereni u sjaj svojih velikih hotela i vila ukrašenih mramorom, palmama i zlatom.
Pismo u kojem se žali na moj osmijeh napisala je ambasadorova žena svojim dugim noktima i ostavila na recepciji i potom su me pozvali na razgovor i kaznili me. Otišla sam kući taj dan dok je padala kiša i pustila da voda provali u moju sobu na tavanu i sve uništi i nakon toga shvatila da je vrijeme da odustanem od sezone i vratim se kući sa svojih 100 maraka u džepu koje sam krvavo zaradila i stavit ću na štednu knjižicu 40 maraka čim platim kartu do Brčkog i bit ću ponosna što sam zaradila toliko na kraju svega ovoga jer sve ostalo su mi oduzeli zbog rada i svega što sam krivo uradila radeći posao pomoćne kuharice. U svitanje zore sam došla u hotel i obukla svoju bijelu uglačanu uniformu, zategla kosu visoko u pundžu i stavila bijelu kapu i kecelju a potom lagano odšetala do slastičarne dok me šefica čekala sa naređenjima i uputama o tome šta sve trebam obaviti taj dan i upravo je ambasadorova žena bila ta koja je alergična na jagode i kojoj upravo ja trebam dekorisati kolač. Sudbina nas je ponovo spojila i ovaj put je konobar lijepog lica servirao umjesto mene toj ženi kolač i nasmijao joj se slađe nego ja prošli put . Bila je sretna i zadovoljna gledajući u plavo nebo i beskrajni Jadran iznad kojeg lete galebovi i preko kojeg plove brodovi. Ambasadorova žena je bila zadovoljna uslugom u hotelu tog jutra sve do trenutka kad je shvatila da je pojela jagodu. Vjerovatno bi napisala sad neko pismo za recepciju u kojem bi okrivila mene ali ne može jer je mrtva. Pismo za recepciju pišem ovaj put ja i objašnjavam šta sam uradila znajući da me nikad nitko neće okriviti jer su cijeli slučaj zataškali a muža od mrtve gospođe potkupili za šutnju sa milion eura na računu uplaćenim preko Švicarske Banke. Hoteli rade nevjerovatne stvari kad se dese incidenti jer loša reklama može uništiti i najljepši i najbolji hotel na svijetu tako da je milion eura malena cijena za budućnost sezone i sasvim dovoljno za jednu nesposobnu pomoćnu kuharicu iz Bosne koja može od 100 maraka živjeti cijelu jesen i zimu kao grofica. Na kraju se zaista isplatila moja sezona…
Sezona na Jadranu.
Razmislila sam o tome šta radim i to sam onda uradila. Ubila sam ambasadorovu ženu u hotelu s pet zvijezda ”Oceanija” na prekrasnoj i sunčanoj Dubrovačkoj Rivijeri u srcu starog grada dok su galebovi pjevali iznad plavog neba a brodovi plovili preko plavog Jadrana. Dotjerana i odmorna gospođa iz Švedske nije znala kako će joj tog jutra biti zadnje što je probala saher torta koju sam osobno napravila samo za nju. Napravila sam zapravo dekoraciju za tortu u kojoj je bila jagoda. Ona je alergična na jagode naglasila mi je šefica slastičarne i rekla da dobro pripazim šta ću staviti na tanjir za ambasadorovu ženu tog jutra i zaista sam pripazila. Ja sam s velikom pažnjom odsjekla komad crne čokoladne torte i stavila na veliki bijeli oval od kineskog najfinijeg porculana za tu gospođu znajući da će joj to biti zadnje što je pojela u životu i htjela sam da joj bude lijepo servirano. U hotelu ”Oceanija” prvo što vas nauče je da servirate prekrasne obroke pa sam i ja servirala prekrasan obrok toj ženi bez obzira što joj je bio i zadnji. Razmislila sam o tome šta radim i kako sam došla do tog trenutka da ubijem jednu ženu koja je ni kriva ni dužna naišla u krivo vrijeme da ja naplatim svoje dugove preko njenih leđa i torte koju je pojela a potom se ugušila u staklenoj sali hotela i pala na mramorni pod u svojoj laganoj Dior haljini sa cvjetnim uzorkom. Ambasadorova žena je bila njegovana gospođa u kasnim pedesetim sa predivnom plavom kosom i uvijek našminkanim licem koje je odavalo bezbrižan i lagodan način života u kojem su svi uvijek pazili da na njene tanjure ne dospije jedna mala crvena jagoda. Jagoda je prekinula taj bezbrižni i lagodni život koji je ambasadorova žena imala sve do dolaska u Dubrovnik u hotel ”Oceanija” gdje sam bila na sezonskom radu upravo ja-Sabaheta Mehić pomoćna kuharica iz Brčkog.
Ubila sam tu ženu sa jednom običnom jagodom. Kad sam dobila naređenje od svoje šefice da dobro pripazim kako ću dekorisati tanjur za tu gospođu shvatila sam kako ću zaista dobro pripaziti ovaj put i staviti sve ono što ne bi smjela na taj tanjur jer sve što sam radila nikad nije bilo dovoljno dobro i zašto bi se na kraju trudila da ovaj put bude kako treba? Nisam se više htjela truditi, raditi ni boriti jer sam došla do tačke na kojoj moj život više nije imao smisao ni poentu. Jagoda je presudila. Moja šefica je tog jutra bila posebno nervozna, umorna i sita svega a onda se izderala na mene kao i uvijek dok sam ja mirno i pokorno šutjela i trpjela slušajući njene uvrede i komentare znajući da će jedna žena uskoro biti mrtva a moja šefica okrivljena. Ona je šefica slastičarne a ja samo glupa sezonska radnica iz Bosne koja se nije najela kako treba dok nije došla na more u Hrvatsku. Bila sam sezonska radnica koju su svi koristili poput neke kurve za potrebe svoje kuhinje. Za potrebe slastičarne sam dekorisala tog jutra mnogo tanjura ali poseban tanjur sam radila za ambasadorovu ženu jer je alergična na jagode. Šefica mi je dala instrukcije kako želi da izvedem čipkanu i predivnu liniju preko cijelog tanjura a potom da napravim od crvenog marcipana dvije velike ruže posute sa česticama zlatne šećerne prašine uz koji ću staviti i tri zelena lista napravljena od gustog i masnog marcipana a potom sve staviti u led i čekati da stigne ambasadorova žena na doručak gdje je naručila noć ranije saher tortu uz koju će popiti crnu kafu. Doručak te žene je bila torta i kafa. Lijep izbor razmišljala sam u sebi dok sam sjekla veliki komad torte i stavljala na ledeni porculan. Bila sam sama u slastičarnoj kao i uvijek dok je moja šefica pila kafu i tračala sezonske radnike i radnice poput mene. Ismijavali su me cijelo ljeto a ja sam se smijala s njima sama sebi dok nije prestalo biti smiješno. Razmišljala sam o tome kako ću servirati jagodu u taj komad torte a da nitko ne vidi. Stajala sam ispred crne kriške držeći nož u ruci i razmišljala o tome nekoliko trenutaka a potom mi je pala na pamet jedna predivna glazura. Glazirat ću komad torte sa crnom čokoladom u koju ću zgnječiti jednu crvenu jagodu koja ima što više dlakica i prašine na sebi u kojoj se nalazi i najviše alergena koji su za neke ljude smrtonosni kao zmijski otrov. Otišla sam do ostave sa namirnicama i pogledala kutije sa jagodama i potom našla predivnu i veliku jagodu tamne crvene nijanse i uzela je u svoje ruke kao da uzimam nešto jako opasno i vrijedno u isti tren. Jagodu sam stavila u malu zdjelicu i viljuškom počela da je gnječim dok se na šporetu u malenom loncu topio puter sa dva reda crne čokolade. Jagoda je mirisala kao parfem i znala sam kako je sigurno neće preživjeti. Nisam oprala tu jagodu jer bi onda postojala mogućnost da smanjim rizik od napada alergije i zato sam je punu prašine gnječila u jednu smjesu koju sam potom ubacila u lonac sa tamnom čokoladom koja je već postala kao crna i teška sluz miješajući se za zlatnim puterom. Kad sam konačno završila sa miješanjem i glazurom prišla sam komadu torte i lagano sa velikim kistom premazala cijelu krišku stvarajući predivan i stakleni sjaj u kojem se samo na trenutak mogla vidjeti malena i sitna čestica crvene jagode skrivena u tamnoj čokoladi koja presijava samu smrt.
Tanjur sam ukrasila čokoladnom čipkom, napravila dvije crvene ruže i tri zelena lista a potom sve posula česticama zlatne prašine kako mi je naredila šefica i stavila u led. Bila je prekrasna i divila sam se toj torti i njenom sjaju. U meni je bio neviđen mir tog jutra, nisam se tresla po prvi put na poslu, nisam plakala i nisam čekala kad će doći kraj još jedne smjene. Tog jutra sam čekala prvi krik iz staklene sale hotela Oceanija i prve zvuke hitne pomoći koja neće stići na vrijeme. Neće stići da spase ambasadorovu ženu i njene injekcije protiv alergijskog napada neće biti pronađene na vrijeme jer sam bila i čistačica u tom hotelu i sve njene injekcije sam ispraznila u WC šolju i potom ih vratila natrag u pakovanja koja sam zalijepila super ljepilom veoma pažljivo vraćajući foliju na svoje mjesto i brišući otiske prstiju. Bila sam i čistačica nažalost jer nisu imali dovoljno radne snage pa sam radila dvije, tri ili četiri smjene na nekoliko različitih poslova u hotelu i to je bilo normalno. Bilo je normalno da sam imala i plaću pomoćne kuharice a radila sam na mjestu glavne kuharice i šefice vodeći čitavu kuhinju, namirnice, popise i jelovnike dok su one sjedile i pile svoje beskrajne kafe sa portirima na ulazu za poslugu. Sve je bilo normalno i zato sam ja postala normalna i mirna dok sam pravila smrtonosni obrok toj nedužnoj ženi plave kose i lijepog njegovanog lica koje nikad nije imalo velikih briga osim jedne koja se zvala upravo jagoda. Jagode ne smiju biti u blizini takve žene a pogotovo ne u njenom tanjuru. Kad je narudžba konačno izašla mirno sam donijela tanjur zgodnom konobaru i on je servirao na svileni stolnjak posljednji obrok toj ženi pitajući je-Da li želite još nešto? Bio je nasmijan i vedar kao što svaki konobar mora biti u svojoj smjeni iako je bio umoran i istrošen baš poput mene. Ambasadorova žena se široko osmjehnula sa bijelim zubima i napuhanim usnama i zahvalila se na serviranju a potom popila gutljaj svoje omiljene crne kafe i viljuškom zagrabila veći komad moje torte i trajalo je kratko. Prvo je lagano i sa užitkom spajala u svojim ustima slojeve čokolade zalijevajući ih kafom a potom gutajući sve to za doručak i promatrajući predivno i plavo jutro kroz staklene zidove terase hotela Oceanija, jedan maleni galeb je upravo letio u trenutku kad je osjetila prve znakove laganog svrbeža u grlu, oticanje jezika i lice joj je mijenjalo boju od lijepo osunčanog do tamno sivog i pokušala je da zovne konobara a potom je ustala i pala preko stola u svojoj Dior haljini. Ležala je na mramornom podu dok su krhotine stakla bile posvuda oko njene haljine zajedno sa komadima crvenih ruža od slatkog marcipana-Bila je mrtva za nekoliko minuta.
Kad sam počela raditi nisam slutila da ću nekoga ubiti. Dobila sam posao nakon sređivanja papira u Brčkom i otišla do Dubrovnika na sezonski rad sa idejom da ću se kupati, raditi i zaraditi pare koje ću rasporediti preko cijele zime i odmarati. Nisam slutila da ću postati ubojica jer sam po zanimanju kuharica. Imam 25 godina i zovem se Sabaheta Mehić i dolazim iz Brčkog. Nisam nikad bila nešto posebno i radila sam po restoranima brze hrane, kafićima i na lokalnoj pijaci a potom naišla na jednog čovjeka koji mi je sredio sve dozvole za rad u Hrvatskoj i na ljeto sam počela raditi kao pomoćna kuharica u hotelu Oceanija na Dubrovačkoj Rivijeri. Bila sam presretna kad sam došla sa autobusom na stanicu u Dubrovnik. Sjećam se palmi ispred hotela, predivnih bijelih klupa u uređenim i blistavim parkovima i ljubaznih ljudi na svakom koraku. Svi su mislili prvih dana kako sam još jedna gošća i dok sam prolazila uličicama i obilazila radnje svi su me dočekivali sa posebnom pažnjom sve do jednog dana kad je moja pojava postala svakodnevna i nitko mi se nije smijao niti mi dijelio komplimente-Skontali su da sam sezonska radnica pa nisu više ništa glumili i pravili su se kako me ne vide. Postala sam nevidljiva na sezonskom radu. Još jedna kuharica u bijeloj haljini, cne kose vezane u pundžu, laganog koraka i umornog lica koje odaje brige, probleme i neispavanost. Na mom ugovoru je bila definirana plaća koja je uvijek bila ista iako su moji radni sati svaki mjesec bili sve veći i veći. Bilo je kasno da mijenjam svoj ugovor objasnili su mi u kadrovskoj službi i tako sam ostala pomoćna kuharica sve do posljednjeg dana sezone. Bila sam sve drugo osim pomoćne kuharice jer sam radila kao čistačica, spremačica, slastičarka, šefica nabavke, šefica hladne kuhinje, zamjenica direktora jedno vrijeme i potom konobarica. Mijenjali su moje radno mjesto sa promjenama ljudi koji su stalno dolazili i odlazili jer samo rijetki mogu izdržati sezonu na Jadranu. Nikad nije bilo dovoljno osoblja. Nisam mogla vjerovati da prekrasni hoteli Dubrovnika nemaju čovjeka na raspolaganju ali to je gola istina u koju sam se uvjerila u vlastitom životu. Nedostatak radne snage je oslobodio i tržište rada za ljude iz Bosne kako nas vole nazivati. Ja sam za njih bila jedna bijedna, gladna i umorna bosanka koja je došla da se najede i napije u Dubrovnik i zbog toga nisam bila vrijedna pomena ni spomena kad je plaća bila u pitanju. Bosankama je dovoljno hiljadu maraka da žive ko grofice znala je reći jedna od mojih šefica dodajući kako se u Bosni može kraljevski živjeti i sa 500 maraka tako da ja zapravo imam dvije plaće odjednom. Smijale su se one meni i ja s njima planirajući kako ću lijepo živjeti sa raspoređenim novcem cijelu jesen i zimu a potom su stigle prve kazne za moj rad u hotelu Oceanija…
U hotelima sa pet zvijezda svi vode brigu o svemu a najviše o kaznama. Bila sam kažnjena već prvi dan sa 500 kuna zbog toga što sam pojela kroasan za vrijeme rada u jutarnjoj smjeni. Direktorica me vidjela kako jedem kroasan dok sam stavljala veliki pleh u pećnicu sa 100 kroasana za doručak i onda došla do šefice i kaznile su me zbog kršenja pravila u kuhinji koja glase da se ne smije konzumirati hrana i piće za vrijeme rada u smjeni. Kažnjena sam sa 500 kuna i bila sam na razgovoru kod glavnog šefa kuhinje i potom sam se rasplakala i uplakana izašla natrag u kuhinju da završim smjenu i čekajući ručak za koji sam dobila 15 minuta pauze. Čekala sam ručak u menzi i bila gladna kao vuk kad su me pozvali da dođem do slastičarne i preuzmem sto kila brašna jer glavni slastičar ima problem sa leđima pa sam sve istovarila sama za manje od tri minute i ostalo mi je još desetak minuta da jedem međutim zvali su me da poslužim tri kafe i peciva gostima koji su se kasno probudili i dok sam to obavila nasmijana i raspoložena već mi je pauza istekla i kad sam konačno jela i popila gutljaj vode naišla je direktorica sa opomenom da je vrijeme pauze za radnike kuhinje završeno.
Brzo sam shvatila da moj posao neće biti posao pomoćne kuharice nego sve ostalo. Brzo sam shvatila kako je već kasno jer sam potpisala ugovor i od straha da razočaram svoje roditelje nastavila sam sa poslom i životom u Dubrovniku nadajući se mirnoj jeseni i prekrasnoj zimi. Govorila sam sebi svaki dan kako mogu izdržati čak i kad su me premjestili u smještaj blizu Starog Grada u tavan jedne stare kuće gdje nije bilo prozora nego najlon koji je zalijepljen izolir trakom. Direktorica i menadžer hotela su mi lijepo rekli kako mi ne treba prozor u ljetnim mjesecima i da je najlon jednako dobar ali problem je u tome što sam najlon morala svaki put lijepiti iznova na okvir prozora kad bi htjela svježi zrak i kad bi ljetne kiše padale taj najlon bi se napunio vodom koja bi potom provalila na moj krevet i cijelu sobu natopila vodom a iza toga su slijedile kazne iz kadrovske službe jer nisam čuvala dodijeljeni smještaj. Moja gazdarica je prijavila poplavu kad je najlon pukao na okviru prozora i voda provalila sve do njenog stropa pa su mi odbili od plaće 1500 kuna za troškove popravke i za novi komad najlona koji sam zalijepila sa mnogo izolir trake ovaj put da nikako ne provali pri sljedećem pljusku. Išla sam na WC u toj kući skroz u podrum sa tavana jer na tavanu nije bilo WC-a. Silazila sam kroz staru kuću prepunu različitih muškaraca i žena noseći svoju kupku i torbicu sa kozmetikom u bade mantilu dok su iz soba dolazili različiti zvukovi, svađe, galame, televizor pojačan do daske i smrad cigareta koji se skupljao sve do moje sobe gušeći me ispod najlonskog prozora. Moj život je bio kao kondom u koji se sad izdrkavao svatko tko stigne a ja kupila sve to držeći čvrsto da nijedna kap ne propadne. Držala sam kroz najlon i lateks tuđe izdrkavanje u mene samu ali vremenom su drkali previše i previše toga mi se skupilo u tom kondomu od mog života pa sam možda zato baš kao i prepun kondom sperme-Pukla!
Treća kazna je bila za kašnjenje jer sam bila previše umorna nakon 15 sati rada. Kasnila sam tri minute na otkucavanju i bila sam pozvana na razgovor kod direktorice, menadžera hotela i šefa kuhinje. Kažnjena sam sa 400 kuna i već sam računala koliko ću uopšte na kraju zaraditi ovdje ali nisam htjela odustati. Istinski sam htjela izdržati. Dubrovnik je bio prekrasan, obala tako divna i kad god bi išla u neke nove krajeve ljudi koji su mislili da sam gošća bili su prema meni predivni. Nisam više pričala naš jezik nego engleski jer kad bi čuli moj bosanski naglasak prestali bi biti ljubazni prema meni-Bosanke samo rade u Dubrovniku one ne troše u Dubrovniku nego troše njih. Mene su trošili zaista na sve načine ali to sam potpisala uvijek bi mi naglasili kad bi se pobunila ako prekinem ugovor da neću biti isplaćena i zato sam prestala pričati i buniti se. Radi i šuti. Radila sam svaki dan više od 12 sati na raznim mjestima u hotelu gdje god ne bi bilo radne snage i sve to za plaću jedne osobe i to niže kuharice. Vodila sam papire i nabavku a to rade samo šefice međutim moje su šefice pile kafu sa portirima i nikad nisu bile kažnjene ja sam popila jedan gutljaj kafe sa aparata kad sam ugrabila tri minute da otrčim iz kuhinje dok mi se kuhao šećer u velikom loncu za karamelu i vidio me jedan od menadžera i prijavio kako pijem kafu za vrijeme radnog vremena i kažnjena sam sa 500 kuna ponovo. Kako su mjeseci prolazili naučila sam trpjeti kad trebam ići na WC, jesti velike količine hrane za minutu i živjeti bez zraka u tavanu. Naučila sam šutjeti, trpjeti i nosila sam pelene za odrasle. Nisam htjela sebi više dopustiti da me kazne kad odem na WC i ne vratim se na vrijeme za radni stol. Srala sam u pelene dok sam slagala predivne ovale sa raznim vrstama sira za bogate goste i osjetila sam olakšanje svaki put kad bi napunila svoje pelene a moje kolege okrivile mirise kanalizacije i južinu koja vraća smrad iz cijevi sa mora…
Sezona me pretvorila u mašinu koja nema svoje potrebe, mišljenje, stavove i karakter. Bila sam neumorna u ponavljanju istih radnji u isto vrijeme i naučila sam biti multipraktična. Shvatila sam kako imam talenta za sve što treba u kuhinji jer su me natjerali da radim sve što treba. Nikad nisam bila slastičarka ali moja šefica iz slastičarne nije voljela svoj posao, radnika nije bilo, ljudi nisu ostajali predugo na njenom odjelu i ja sam vremenom shvatila kako radim torte, kolače i pudinge bolje od nje koja pije kafu sa portirima ali shvatila sam kako ja nemam njenu plaću zajedno s tim. Ja sam pomoćna kuharica ponavljali su mi svi redom i nema smisla da imam plaću šefice kuhinje bez obzira što radim sve što rade šefice na papiru sam obična pomoćna kuharica i to je sve. Voljela bi da sam zaista bila samo pomoćna kuharica koja reže salate, pravi sendviče i servira kafe jer bi tada radila svoj posao i ne bi ubila ambasadorovu ženu. Nikad ne bi imala priliku da dekoriram saher tortu jer to rade šefice i glavni kuhari. Pomoćne kuharice nemaju dovoljno znanja, talenta i sposobnosti za dekoracije pa one samo slažu sendviče i čiste kuhinje međutim mene su natjerali da radim tuđe poslove i prekipilo mi je.
Ležala sam satima ispod najlona u koji je udarala kiša taj dan i čekala da se napuni iznad moje glave i pukne kao kondom prepun sperme i čekala sam mirno taj trenutak. Ležala sam i promatrala nebo i vodu koja je sad lagano ali sigurno punila okvir prozora iznad mene. Bila sam toliko umorna da mi je konačno postalo svejedno. Taj dan prije nego ću ubiti ambasadorovu ženu zvali su me na razgovor o tome kako nisam bila dovoljno nasmijana jednoj gošći za vrijeme doručka i napisala je pismo hotelu gdje se žali na neljubazno osoblje u kojem sam spomenuta upravo ja. Nisam bila neljubazna nego preumorna da se smijem. Zaboravila sam se smijati na sezoni, izbrisali su moj osmijeh u uredima i kadrovskim službama sa beskrajnim pravilima, kaznama, ugovorima i lancima preko mojih leđa i potom sam prestala biti ljudsko biće sa potrebama i nagonima. Prestala sam osjećati sreću radeći u tom hotelu gdje su bili sretni ljudi na odmoru ali ti sretni ljudi nisu mogli vjerovati kako sam ja nesretna na tako predivnom mjestu. Nije bilo normalno da jedna osoba bude tužna, umorna, nezadovoljna i drska u hotelu sa pet zvijezda na samoj obali direktno pored mora. Gosti hotela Oceanija nisu radili 16 sati poput mene, nisu srali u pelene i nisu bili kažnjavani svaki put kad bi popili gutljaj kafe mimo radnog vremena. Gosti hotela gdje sam radila bili su odmorni, veseli, bogati ljudi sa jahtama i uredima širom svijeta gdje rade neke radnice baš poput mene i poput mene budu kažnjene za svoj rad. Razumjela sam ja konačno sve vezano za rad, posao i sezonu ali nisam u tom razumijevanju ništa poduzimala jer sam već bila mrtva iznutra i potrošena. Ležala sam na krevetu taj dan i čekala da kiša napuni najlon iznad mene i provali po sobi konačno i prekrije sve iznova do podruma gdje su pišali i srali brojni muškarci i žene koji su zbijeni zajedno sa mnom u tu staru kuću koja se raspadala. Čekala sam da gazdarica izađe iz svoje sobe i prijavi poplavu hotelu i da mi sve ponovo odbiju od plaće. Čekala sam da najlon pukne poput kondoma i da sve što se u njemu skupljalo konačno izađe na površinu i u mene-Puklo je. Voda je velikom brzinom kao ogromni bijeli orgazam iz muškog kurca provalila kroz napuhani najlon preko cijelog plafona padajući na moje tijelo koje je nepomično ležalo i čekalo to konačno izdrkavanje života i sezone na mene uništavajući me i zalijevajući sa svim svojim nakupljenim sranjima i desilo se. Provaljeni najlon se raspršio u velikom prasku stvarajući ogroman bijeli slap i zatvorila sam oči puštajući da hladna voda pređe mojim tijelom u rozoj spavaćici i raznese sve stvari u sobi odnoseći sve pred sobom i u tom trenutku sam doživjela spoznaju i vlastiti orgazam. Osjećala sam se silovana i iskorištena od ljudi na sezoni a kad su konačno stigli do moje sobe i našli me kako zalivena vodom ležim nepomično i onesviješteno odvezli su me u hitnu a potom su nazvali moje roditelje i hotel u kojem sam radila. Direktorica i menadžer zajedno sa mojim šefovima su poručili da se pokušam naspavati i odmoriti u bolnici jer sutra imam duplu smjenu i ne bi trebalo da kasnim jer će mi odbiti 1000 kuna od plaće ovaj put-Poručila sam da ću doći na vrijeme.
Tu noć sam dobila infuziju, toplu hranu i nisam nosila pelene. Imala sam kupatilo samo za sebe i dali su mi vitamine i željezo nakon što su obavili pretrage i ustanovili kako sam malokrvna i iscrpljena. Preporučili su mi bolovanje ali nisam imala pravo na plaćeno bolovanje tako da sam za nekoliko sati u zoru morala natrag na posao. Moje ime znači ”Sabah” a to je zora. Da sam se rodila kao hrvatica bila bi nazvana Zora ali ja sam muslimanka, bosanka iz Brčkog koja se nije najela hljeba dok nije stigla u Dubrovnik i zovem se Sabaheta pa su se smijali i mom imenu brojne Marije, Karle, Slavice i Zorice. Moje šefice i šefovi su se smijali a gosti me gledali poprijeko kad nisam bila nasmijana. Meni su se smijali ali ja nisam bila nasmijana ironija života. Radila sam u kuhinji a bila gladna i žedna. Bila sam šefice u stvarnosti radeći sve moguće u toj kuhinji ali na papiru samo jedna pomoćna kuharica koja slaže sedviče, salate i pere frižidere. Bila sam sezonska radnica koje možete naći bilo gdje, bilo kada i mijenjati kao čarape po želji svaki dan. To naravno nije potpuna istina o sezoni na Jadranu. Istina je da nema nikoga da radi na sezoni, nitko više neće da preživljava ono što sam ja doživjela i zato se zovu radnici iz Bosne jer oni mogu sve. Mi možemo živjeti na tavanima, podrumima, ne moramo jesti, piti, pričati, disati i postojati izvan hotela gdje radimo. Mi smo suvišna roba na cestama i kad jednom shvate kako smo sezonski radnici a ne gosti ne pozdravljaju nas kao prije, ne smješkaju nam se nego nam se smiju, ne pitaju nas kako smo jer nas žale. Naš život je vrijedan 1000 maraka od kojih će nam odbiti 900 na kraju mjeseca za sve što smo krivo uradili i opet će nam ostati 100 maraka da živimo kao grofovi u Bosni cijelu jesen i zimu. To je sezona na Jadranu i njena filozofija ali isto tako posljedica te filozofije su prazna radna mjesta širom rivijere i propast je tek počela na tržištu rada za Hrvatsku obalu međutim to će shvatiti prekasno uvjereni u sjaj svojih velikih hotela i vila ukrašenih mramorom, palmama i zlatom.
Pismo u kojem se žali na moj osmijeh napisala je ambasadorova žena svojim dugim noktima i ostavila na recepciji i potom su me pozvali na razgovor i kaznili me. Otišla sam kući taj dan dok je padala kiša i pustila da voda provali u moju sobu na tavanu i sve uništi i nakon toga shvatila da je vrijeme da odustanem od sezone i vratim se kući sa svojih 100 maraka u džepu koje sam krvavo zaradila i stavit ću na štednu knjižicu 40 maraka čim platim kartu do Brčkog i bit ću ponosna što sam zaradila toliko na kraju svega ovoga jer sve ostalo su mi oduzeli zbog rada i svega što sam krivo uradila radeći posao pomoćne kuharice. U svitanje zore sam došla u hotel i obukla svoju bijelu uglačanu uniformu, zategla kosu visoko u pundžu i stavila bijelu kapu i kecelju a potom lagano odšetala do slastičarne dok me šefica čekala sa naređenjima i uputama o tome šta sve trebam obaviti taj dan i upravo je ambasadorova žena bila ta koja je alergična na jagode i kojoj upravo ja trebam dekorisati kolač. Sudbina nas je ponovo spojila i ovaj put je konobar lijepog lica servirao umjesto mene toj ženi kolač i nasmijao joj se slađe nego ja prošli put . Bila je sretna i zadovoljna gledajući u plavo nebo i beskrajni Jadran iznad kojeg lete galebovi i preko kojeg plove brodovi. Ambasadorova žena je bila zadovoljna uslugom u hotelu tog jutra sve do trenutka kad je shvatila da je pojela jagodu. Vjerovatno bi napisala sad neko pismo za recepciju u kojem bi okrivila mene ali ne može jer je mrtva. Pismo za recepciju pišem ovaj put ja i objašnjavam šta sam uradila znajući da me nikad nitko neće okriviti jer su cijeli slučaj zataškali a muža od mrtve gospođe potkupili za šutnju sa milion eura na računu uplaćenim preko Švicarske Banke. Hoteli rade nevjerovatne stvari kad se dese incidenti jer loša reklama može uništiti i najljepši i najbolji hotel na svijetu tako da je milion eura malena cijena za budućnost sezone i sasvim dovoljno za jednu nesposobnu pomoćnu kuharicu iz Bosne koja može od 100 maraka živjeti cijelu jesen i zimu kao grofica. Na kraju se zaista isplatila moja sezona…
Sezona na Jadranu.