Da mi se u nešto ulaže, otvorila bih lokal u kojem bi ljudi plaćali snimanje selfija. Pošto je danas važnije uslikati more nego okupati se u njemu, uslikati hranu nego je pojesti i uslikati zanimljiv prizor nego ga doživjeti, a veliki je broj onih koji ne mogu da priušte fotogenične obroke i egzotične prizore, moj lokal bi nudio lažne obroke koje nećeš pojesti, lažne zalaske, i lažnu venecijansku prodavnicu maski. To bi značilo restoran bez kuhinje, bez sanitarne dozvole, bez šefa, pomoćnika, namirnica i ugađanja klijentima, sva jela su plastična, vjerne kopije originalnih egzotika poput škampa, jastoga, čudnovatih poslastica, ili šarenih koktela. Tu su svakako i zvrkovi pita svih veličina, životinje na ražnju, tufahije i čvarci, za svačiji ukus i razonodu.
Platiš tri eura petnaest minuta, i nafotkaš se da imaš šta da stavljaš na društvene mreže narednih deset dana.
Tu bi se nalazilo i kupatilo sa svlačionicom da možeš da promijeniš majicu ili frizuru, a za slikanje se ne bi nudila samo hrana, već i razni drugi zanimljivi rekviziti. Na primjer, jedan dio prostorije bi služio za pravljenje profesionalnih fotografija sa foto-roletnom iza leđa na kojoj može biti prizor prepunog kluba, muzeja sa upečatljivim eksponatima, ili prosto prizor zgodnih muškaraca ili žena koji gledaju u pravcu kamere i nazdravljaju, tako da sve one drugarice i drugari koji nemaju sreće da izlazak provedu u društvu atraktivnih ljudi mogu, putem fotografije, da simuliraju takvo što i prevare svoje internet kontakte.
Za one čiji su prijatelji tehnološki vješti pa mogu upratiti da su se i drugi slikali ispred istog tog postera, mjesto će biti atraktivno kao „ono mjesto gdje ljudi prave selfije“, pa bi se od nekih postavki mogla praviti i takmičenja „ko će napraviti najbolju fotku sa onom dvojicom sa postera“, i od toga napravit fora na primjer.
Među rekvizitima bih nudila venecijanske maske, šešire, šalove, cvikere, lažne zmije, bube, žabe i pse…i sve drugo što mi padne na pamet ili je popularno. Na primjer krznene papuče. Ili sari.
Mušterije bi dobijale gratis lažne fiskalne račune kao digitalne fotke sa zanimljivim stavkama i ludim cijenama, i onlajn uslugom tempiranja datuma pomoću fotošopa. Pošalješ fotku preko fejsbuka, mi ti metnemo datum, i smjesta vratimo. Hoću objavim kako sam danas pojela salatu od hobotnice i rožatu posutu dubrovačkim trubadurima, nema problema. Šibneš fotku, ili još bolje pošalješ serijski broj fotke, i mi ubacimo datum koji ti treba. Op, spremna si za objavljivanje statusa.
Za one dubljeg džepa i ozbiljnijeg poriva, moguće je organizovati i lažno vjenčanje, vjeridbu, krštenje ili sunećenje, lažni porodični ručak, lažnu dodjelu priznanja, pa i lažno rođenje djeteta. Za one koji bi da počnu ispočetka nudili bismo i lažno suđenje, lažnu egzekuciju i lažnu sahranu. Za studente bi se nudio popust za lažnu odbranu diplomskog, i lažne fotke sa ekskurzije jer volim poslovati društveno odgovorno i pomoći omladinu.
Za socijalno ugrožene bih nudila besplatno fotkanje i pravi sokić za osvježenje koji bih nabavljala od lokalnih samohranih majki, žena sa sela i sličnih proizvođača domaćih proizvoda. Pošto se ulaganje najvećim dijelom odnosi na nabavku svega toga lažnog, najveći posao bi bio proizvodnja lažne hrane i pića. Neke jeftine gumene bube i zmije izgledaju sasvim uvjerljivo, i ti bi se moglo jeftino proći, ali vrhunski specijaliteti koji bi, zamišljam, bili često u upotrebi, oni bi morali biti vrhunske izrade. Ima kod nas i za to vještih ljudi, poput jedne djevojke, Selme Mahmutović koja radi fantastične minijature u vidu petice u pola somuna sa lukom, ili tople mirisne baklave, pa se bi se moglo očekivati da nabavka cjelokupnog inventara može biti izvedena lokalno, od naših sugrađana i sugrađanki.
i tako dalje, i tako dalje, nove ideje naviru dok ovo pišem, razumijete što želim reći. Ili što bi rekli Englezi, you get the picture. Opa! Evo sjajnog naziva za lokal – ide u naslov!
fotografija preuzeta sa fejsbuk profila Mmm…by Selma Mahmutović