Jednoj djevojčici koju sam upoznala baš u trenutku kad je pravila prve korake ka odrastanju. Djevojčici čija je ljepota, sasvim prirodna i neposredna, ostavljala bez daha. Svi su nju gledali s iskrenim divljenjem koje, kada je upućeno tako mladoj osobi, natjera da se pitaš o njenoj budućnosti. Nevinost i zaigranost prirodnu fizičku ljepotu čine neodoljivom, a osobu kompletnom. Bila je izrazito lijepa, ali i topla, vesela, osoba s kojom voliš da dijeliš smijeh.
Onda je prošlo mnogo, mnogo godina. Kad sam je ponovo vidjela nije više bila djevojčica. Nije bila mnogo toga što sam o njoj pamtila. Negdje joj je neko toliko puta ponovio da je lijepa, ubijedivši je da je samo to. Ali kad je u to povjerovala, onda je ona razoružavajuća ljepota kojom je obdarila priroda, postala nedovoljna. Izgledala je mnogo starije nego što bi trebalo, palo mi je na pamet. Djelovala je pomalo grubo, ispod slojeva šminke i s usnama trajno pripremljenim za slikanje. Sva je izgledala kao da očekuje bliceve kamera svakoga časa.
Nije moje da joj kažem nešto. Možda se samo teško prilagođavam nekim promjenama. Ali me rastužila ta prelijepa djevojčica koja je negdje nestala, utopila se u tuđim očekivanjima i zaboravila ko je. Osjetila se nedovoljnom, jer je bila i previše. Oni koji su dovoljno drugačiji da privuku pažnju, odjenom osjećaju pritisak da opravdavaju tu pažnju i da rastežu svoju posebnost do krajnje granice, dok ona ne postane tako tanka i prozirna da je gotovo i nema. Nadam se da se još smije onako slatko i zarazno kao nekad. Da se šali ne bojeći se da će izgledati glupo. Da zagrli nekoga odsutno dok mu prepričava neku beznačajnu anegdotu. Voljela bih misliti da je dovoljno te djevojčice u sebi sačuvala, jer će joj trebati da je tješi kad jednom šminka ne bude dovoljna.