Mislite da ste shvatili što se krije iza popularnih selfija? Mislite da ste optuživši jednu zbunjenu i još mladu generaciju za sebičnost odgonetnuli sve njihove probleme? Pokušajte pažljivije ispitati što ih muči.
Selfie kultura nije narcistička. Ona ne provodi vječnost ispred ogledala, ona ispred ogledala slika samu sebe i onda sliku sebe same stavlja pred druge. Selfie kultura traži nešto od drugoga – njoj je potreban like, potrebna joj je potvrda, potrebno joj je da joj drugi daju do znanja da je dopadljiva, da je prihvaćena, poželjna, da je objekt, da je prihvaćen prikaz realnosti. Ne slikam selfie zato što volim sebe, nego ga slikam zato što želim biti voljen/a, prihvaćen/a od strane drugoga. Ja jesam okrenut/a sebi, ali tek kroz priznanje drugoga. Ako nema drugoga, nemam ni priznanje sebe, ne mogu se ostvariti kao osoba na internetu, kao piksel-individua. Ja jesam slika samoga sebe i kroz priznanje drugih ja postajem. Narcis je zaljubljen sam u sebe, u svoju sliku, njemu ne treba potvrda drugoga – Narcis nikad ne bi imao Instagram, on je samome sebi dovoljan. Selfie kulturi trebaju drugi ljudi kako bi je potvrdili.
Postmoderni subjekt je otuđen od samoga sebe, a kroz sliku sebe čini se objektom drugome. Odnos prema drugome je virtualan, nerealan, kroz individualni odmak od realnosti time i manje opasan nego pustinja realnog. Samo virtualno u svojoj osnovi ne dopušta negativnu kritiku – time stvarajući društvo koje se sa svime slaže: ne postoji dislike button na Facebooku, nije nam ni dozvoljeno da nam se nešto ne sviđa. Ako nam se nešto ne sviđa moramo samo preko toga prijeći, ne reagirajući – što onda rezultira i time da ćemo se u društvu jednako ponašati: nećemo se buniti protiv nepravednih vladara, samo ćemo ih ignorirati, kao slike naših rođaka s ljetovanja.
Ja se kao subjekt ostvarujem kada drugi promatra sliku mene kao objekta. U onom trenutku kada drugi prihvate sliku mene-objekta, Ja raste. Ako postavljena slika mene-objekta nije dobila potvrdu drugih, ja brišem tu sliku iz postojanja, ona nije prava slika mene, ona mene ne predstavlja, ja tu nisam ostvaren kroz drugoga. Naše ponašanje u virtualnoj realnosti i životu koji smo odabrali provesti za računalima možda će jednog dana biti korisno budućim ljudima koji će se pitati što s nama nije bilo u redu da smo se tako lako predali kontroli i nadzoru. Odgovor je jednostavan – lakše je prepustiti se, ne boriti se, predati se, lakše je odustati i dopustiti drugima da upravljaju nama. Svijet je preveliko mjesto da se nosimo s njime, bombardiraju nas događajima u mjestima koja nikad nećemo ni posjetiti. Tranzicija nema veze s time, ljudska životinja je u konstantnoj tranziciji. Povratak na velike narative, nakon propasti postmoderne, u novim generacijama stvara kolektivitet tehnokonzumenata čije kupanje u istosti nalikuje zombifikaciji čitave jedne generacije, koja bi jednako tako mogla i odgajati novu generaciju poslušnika. Nama ne treba neka nova 1968., nama treba jedna dobra decenija revolucije i otpora agoniji istosti.
Kao konzumentima nama su potrebne proizvodnja i potrošnja. Jednak nam je i odnos prema sebi, kroz naša umjetna stanja i umjetni odnos prema drugima. Mi sebe svakoga dana iznova proizvodimo i trošimo, pri čemu smo i sami proizvođači i konzumenti, a drugima dozvoljavamo da nas troše, što nam pričinjava užitak. Drugi više nije fizičko biće s kojim se susrećemo, njegova je fizička prisutnost nebitna. Pored drugoga prolazimo na ulici i ne vidimo se u odsjaju njegovih očiju, očitujemo se samo kroz njegov klik na nas kao proizvod sebe samih, ili na sliku nas samih kao na proizvod vlastitosti. Drugi nas konzumira, on troši što slika nas jest, dok nama to pričinjava zadovoljstvo. Potpuno smo pobjegli od ostvarivanja sebe kao samosvjesnog subjekta, sada smo tek objekt nečije žudnje.
Problem odrastanja je problem cijele generacije, jer mi ne samo da nismo primorani raditi kad napunimo petnaest godina, nego uopće nismo primorani raditi, a i kad radimo mi ne znamo što je težak rad. Sjedimo po par sati za računalima i pravimo se da smo iscrpljeni samo kako bismo, poput slavnog neradnika Georgea Constanze, pred drugima izgledali zauzeto, poslovno, iscrpljeno, stresno, ozbiljno, dok uistinu više vremena provodimo na društvenim mrežama nego radeći neke značajne zadatke. Vrlo je moguće da nikada nećemo ni odrasti, provest ćemo život uvjeravajući i sebe i druge u laži da smo zauzeti i da nemamo vremena. U tom problemu odrastanja mi bježimo od odgovornosti, od svih onih grešaka koje su radili naši roditelji – od auta, kredita, stana, veza, obitelji, braka, od bilo čega u čemu možemo načiniti grešku za koju ne postoje delete ili undo. Naviknuti smo da sve u našem životu treba biti savršeno, naučeni na Barbike i He Mana, da trebamo biti lijepi i da mi imamo moć, očarani glamurom koji se iz nekadašnjih bajki preselio na televizore i You Tube. Od pojedinaca koji su svjesni sebe okrenuli smo se kolektivitetu koji se jednako ponaša, uniformirani u prikaz ideala na internetu. Plašimo se imati djecu, plašimo se tuđe djece, dok nas istovremeno ima preko sedam milijardi na svijetu. Odgovornost je odlika zrelih osoba te se sada čini da smo iz punoljetnosti Kantovog prosvjetiteljstva skočili nazad u maloljetnost postmoderne. Nazadujemo, umjesto da nadograđujemo na postignućima prethodnih generacija. Ne želimo odrasti, ne želimo biti odgovorni za sebe, za nekog drugoga, izgubljeni između bivanja djecom i imanja djece – napuštamo tako svaki ideal egzistencijalista koji su nas pozivali na javnu kritiku i angažman.
U tom problemu odrastanja bježimo od sebe, dok u svijet šaljemo tek sliku sebe, onu sliku sebe u odrazu ogledala javnog WC-a. Ta namještena, umjetna slika govori sve o našem namještenom, umjetnom životu. Mi smo namještena tijela koja žude za time da budu objekt divljenja, obožavanja. Tijelo postaje požudno tijelo, poželjni seksualni objekt, postaje tek slika tijela na internetu, vapeći za lajkovima. Ono se umjetno reproducira u istost, u određen obrazac, ograničeno samo sobom. Mi smo umjetna generacija, zamrznuta u selfie trenutke na umjetnim mrežama, u umjetnim položajima, s umjetnim ljudima. Samu prirodu smo učinili umjetnom onoga trenutka kada smo na sve nalijepili eko-etno etikete. Šećemo i trčimo po proizvedenim parkovima ili umjetnim šumama za rekreaciju u srcu grada, gdje prirodu oblikujemo tako da nama odgovara, prilagođenu našim tenisicama za trčanje i dovoljno meku da nam djeca ne ozlijede koljena. U umjetnoj prirodi vodimo umjetno zdrav život. Prvo se trpamo umjetnom hranom, uvezenom u umjetne trgovinske lance, nakon toga sjedimo u uredima i pravimo se da radimo, a potom umjetno mršavimo u umjetnim parkovima. Vikend je idealno vrijeme za umjetnu šetnju i slikanje. Tada ono malo hrabrih, mladih mama izvede svoju djecu u prirodu, a bake i djedovi pokušavaju s unucima nadoknaditi ono što su zabrljali sa svojom djecom. Svaki umjetni osmijeh je zabilježen na mobitelu, spreman navečer pojaviti se na zaslonima naših uređaja, gladan lajkova. Umjetna priroda je tek pozadina, dokaz da nismo zaboravili hodati, ali i umjetna slika privida naše sreće. Osmijeh se namjesti za slikanje, a potom odmah i nestane, pretopljen u nezadovoljstvo time kako smo ispali. Djeca, još nenaučena na poziranje, na slikama ispadnu spontana, a to nam predstavlja posebno zadovoljstvo, kao posljednja veza s realnošću. Ipak su još ostale stvari koje se ne mogu odglumiti za internet. U našem svijetu Ja je umjetno Ja, tek slika onoga Ja duboko zakopanog u nepoznatome. Svakoga dana prosipamo laži jedni pred drugima, na pitanje kako smo odgovaramo da smo dobro iako ništa u našim životima nije u redu, nismo sretni, nemamo sve što želimo i odvojeni smo od sebe. Površinsko Ja je dobro, površinsko Ja koje automatizmom odgovara na pitanja, jer bi svaki odgovor izvan automatizma izazvao širi interes, još pitanja, eventualno razmišljanje, interakciju s ljudima, otkrivanje stvarne slike stvari – a to ne želimo. Ne želimo se otkrivati pred drugima. Plašimo se zaroniti u dubinu zbog čudovišta koja tamo možemo sresti. U dubini je opasno, Baywatch nas je tome naučio. Od drugoga tražimo potvrdu, ali ne i dublji interes – ne tražimo osmijeh niti susret, dijalog niti toplu riječ, ni malo nam ne smeta da drugi samo prelazi lajkovima kroz naš život. Mi ne uživamo u slici sebe, mi želimo da drugi uživa u slici nas samih. Druge bombardiramo slikama našega Ja u umjetnim pozama i umjetnom okruženju, ogledalu okruženom pravokutnim pločicama, pograbljanim plažama, eko-etno imanjima, parkovima za rekreaciju – očekujući umjetno priznanje od strane drugog s kojim i nemamo dodira.
U svim generacijama naše pravo Ja je najveći neprijatelj, a željeti ga upoznati je tabuizirano, o njemu se nikada ne govori. Zabranjeno je postavljati pitanja, dozvoljeno je samo reproducirati proizvod, lažni sadržaj. Time moje Ja ne luta, ne gubi se, ne griješi, ono prati umjetni obrazac istosti – ima istu frizuru kao i svako drugo Ja, isto se oblači, isto se ponaša, poslušno sjedi pred internetom, jednako je izgubljeno u umjetnom. Moje Ja ne misli i ne postavlja pitanja. Moje Ja je i tvoje Ja, isti su kao i svako drugo Ja. Izgubljeni u istosti umjetnog, neodgovorno prate obrazac, konzumiraju sami sebe u istosti svakog aspekta života koji proživljavaju. Osamili smo se da bismo mogli bježati od samoće u društvene mreže kroz koje lutamo nesvjesni grešaka koje činimo.