Zašto pišem uopšte o njima?
Zašto će vam se činiti da te ljude ne volim,da ih ne smatram dostojnima ni osnovng ljudskog poštovanja?
Prva stvar koju ću reći i naglasiti je ta da sam i ja MUSLIMANKA,nisam pokrivena,ne mosim maramu i to je stvar moga ličnoga izbora.
Isto tako poznajem mnogo žena koje jesu pokrivene i smatram ih ravnopravnima,ček vrijednim divljenja u ova grozna vremena.
Zašto onda osuđujem vehabije i njihov pokret?
Zapravo razlog je veoma jednostavan,oni su toliko skrenuli sa puta islama,da to jednom normalnom i učenom čovjeku koji sa ponosom ističe da je musliman,smeta,da ga vrijeđa,ponižava i omaložava.
Vehabije su nas (pod tim mislim na normalne ljude kojima je vjera isla), doveli do toga da se osjećamo krivima i da se izvinjavamo zbog njihovih djela,koja oni da jesu muslimani nikad počinili nebi, nikad nebi bili protiv nekog na osnovu njegove vjere,to islam niti dozvoljava, niti propagira.
Prva poruka islama kaže UČI; ČITAJ I PROUČAVAJ.
Nažalost,danas vehabije više nisu nešto o čemu se priča,oni su tu svuda oko nas,žive u nekom paralelnom svemiru u našoj ulici,u našoj zgradi,nisu više samo pojam.
I sve je to uredu,sve se može prihvatiti dok se ne počnu dešavati čudne stvari,dok normalna djeca ne počnu prihvatati njihove običaje i ponašanja,kažem običaje,jer tradicija islama ne traži da se žena pokrije tako da joj se jedva oči vide,ne traži da se ženska djeca ne školuju,da im je škola zabranjena i da se moraju slijepo pokoravati.
Prije nekih desetak godina prvi put sam susrela jednu porodicu vehabija,tada mi ništa nije bilo jasno,samo to da sam osjeetila strah i da sam se čudila.
Zanimalo me kako jedan do tada normalan i prosječan čovjek odjednom postane vehabija,kako se žena koja se šminkala i oblačila normalno obuče tu crnu opravu,kako se nečija djeca više ne mogu igrati sa nama?
Možemo mi svašta predpostavljati,o svemu razglabati,ali iz primjera koje sam ja susrela,nažalost iz moje bliže okoline zaključak,moj lični, je da oni regrutuju mlade ljude,one koji se još nisu formirali kao ličnosti i još gore koriste novac da ih privuku.
Imamo situaciju da članovi te sekte(opet i naziv sekta koristim,jer oni nisu muslimani) idu u Siriju,u sveti rat,da postanu šehidi.
Kako neko iz Bosne zna ko je upravu u Siriji,kako zna ko je napadač,a ko se brani?
Zna li bilo ko od tih za što se bori,kome pomaže,zna li nabrojati pet gradova u Siriji?
Ne zna,a kako bi i znao kad mu je mozak izapran.
Još u doba srednje škole imala sam prijatelja,rođaka,nekoga koga sam smatrala dobrom osobom,i taj neko se u kratkom vremenu promijenio,postao je vehabija.
Na prvu mi nije bilo jasno šta se desilo,šta to znači,ali idući susret sa njim kao vehabijom otvorio mi je oči.
Tad sam uvidjela koliko je to zlo.
Jednostavno,po njegovom novostečenom uvjerenju,ja,njegove druge rodice,prijateljice i svi suprotnoga ponašanja i izgleda smo postali predmet njegove osude,nevrijedne pozdrava.
On je imao drugi svijet,onaj u kome njegova žena ne smije razgovarati sa njegovim vlastitim bratom,ne smije na kahvu sa prijateljicama,jednostavno na neki način nas se odrekao,a i mi njega.
Drugi primjer je brat jedne moje poznanice,čovjek koji umjesto mezara ima sliku iz Sirije,sliku njega ubijenoga.
Sliku koju su poslali njegovoj porodici.
Zvuči šokantno,ali je istinito.
Šokantnije je od toga samo njihovo uporno ponavljanje da nisu znali da je vehabija,nisu imali pojma,a znali su da ima novac koji nije imao gdje zaraditi.
Znam da svako žali svoje djete,svoga brata,ali ja ne osjećam nikakvo žaljenje prema tim ljudima.
Ne mogu žaliti čovjeka koji je otišao na drugu stranu svijeta,da bi ratovao za nekoga,ubijao za njega,radio šta mu se naredi za malo novca.
Malo ili puno stvar je lične procjene,ali oni ciljaju upravo te,one kojima je malo puno,koji bi sve uraili za taj novac,pa tako i ubili nekoga.
Zamislite situaciju da jednoga Sirijca pošaljete u Bosnu u ratu,i da on recimo završi u Velikoj Kladuši,njemu ništa neće biti jasno,ni ko je u krivu,ni ko je upravu.
Muslimani oni u “abdićevoj” vojsci,muslimani oni u 5. Korpusu,šta on tu onda da radi?
Kako onda neki neuki vehabija( jer pametan čovjek se nebi dao uvući u sektu) zna šta se dešava tamo negdje u Siriji,za koju sumnjam da bi je sam i na karti našao?
Ne zna,isperu mu mozak,daju malo “para”, uvjere ga da je samo njihovo ispravno.
A šta mi to uopšte znamo o njima?
Da žive povučeno,da klanjaju drugačije,da imaju više žena,da im ženska djeca jedva završe i osnovnu školu.
Zapinjem za žene u tim porodicama,njih odgajaju da budu mirne i poslušne,da ne kontaktiraju ni sa kim van njihovoga kruga.
Zašto,pitam se šta se tu krije?
I pitam se zašto im se to dozvoljava,zašto nema zakona koji će to spriječiti.
Oni imaju svoje zaseoke,u koje drugačiji nemaju pristupa,imaju oružje,očito imaju i novac.
Kako ga zarađuju, kako šalju svoje članove na ratišta na drugom kraju svijeta?
Ko ih provjerava,ko ih financira?
Stotina pitanja,a odgovora nigdje.
Do kad?
Dok nekome bitnom ne pošalju sliku njegovoga djeteta,sa rupom od metka na glavi?
Jer oni to rade,siju smrt polako i sigurno,ti ljudi su im potrošna roba,nešto što se za malo novca zamijeni.
Ne mrzim nikoga,ja sam ona koja plače kada pas ili konj u filmu strada,ali te ljude ne mogu žaliti?
Nije čovjek kao jedinka zao,ideja vehabizma je zlo,koje za sobom vuče one slaboga karaktera i nedovoljno pismene i obrazovane ljude,a takvi su spremni na najgora nedjela.
Zašto mi to dozvoljavamo?
Zašto naša vlast nije rigoroznija prema tome?
Zašto jedan čovjek od 25 godina iz Cazina umre u Siriji,naoružan do zuba,boreći se za ko zna šta?
Zašto se njihovo djelovanje uopšte dozvoljava?
Rekla bih da vjerovatno neko ima neke velike koristi od njih,šta je par stotina nekih budala,naspram novca koji dolazi iz tog izvora?
I onda neko kaže žao mi ga (poginulog vehabije u Siriji).
Ja kažem da mi nije žao,žao mi je ljudi koji njihovom krivicom stradaju,žao mi je tih djevojčica i žena u njihovoj sekti koje nikad neće imati normalan život.
Žao mi je metka koji takvoga ubije, radikalno zar ne?
Pa,radiklalizam izaziva radikalnu reakciju.
(ZA KONKURS)