Posmatram kako nas ubjedjuju ko smo i porobljavaju glupostima. Mi ne znamo ko smo ali oni zmnaju. Znaju da su Crnogorci Srbi, Muslimani su Srbi itd. Pri svemu tome oni misle na pravoslavlje i kolonijalan odnos prema Rusiji. Pravoslavlje je za njih nacia i odredžuje pojam SRBIN. Zato nije ni čudo što poslije raspada Juge nisiu nastale države nego kolonijalne tvorevine. Sjetim se početka rata i zabilježenih slika na temu kada su mi pričali ko sam. Shvatio sam da glupost možeš razumjeti samo kroz ironiju i šalu i zabilježio sam to kao dokument u jednoj knjizi. Mislim da i danas mnogi ne žele da ćuju pitanje: Otkud ti pravo da ti odrediš ko sam ja?
Zato, uzmem knjigu „Slike Bosne“ (1993) i čitam.
SLIKA ČETVRTA
Doboj. Grad čije je ime nastalo iz riječi “do boja”.
Vrijeme prije boja. Tačnije: desetak dana prije okupacije Doboja.
Neka čudna atmosfera nadvila se nad gradom. Zadah smrti i mrtvila širi se iznad grada. Ljudi tumaraju ulicama. Grad se postepeno prazni. Oni koji predosjećaju šta će se desiti pakuju kofere, tovare auto i odlaze. Drugi, koji takođe predosjećaju šta će se desiti, bezglavo lutaju gradom tražeći u kafićima spas. Lažući sami sebe, traže poznanike i prijatelje, te pokušavaju normalno provesti dan. Treći spremno dočekuju predstojeće dane. Osjeća se da u grad ulazi neka čudna atmosfera koja svakoga časa treba da eksplodira. Naboji koji se kupe u ljudima ne mogu više da se prikriju. I ljudi i grad samo što nisu eksplodirali.
Sve to vidim i osjećam u kafiću “Ali-baba”. Stojim za pultom kraj prozora, sa Borom. Pijuckamo i sjećamo se djetinjstva. Pričamo o zajedničkom pecanju ribe, igranju lopte i dječijim vragolijama.
Prisjetismo se kako smo imali klapu, te bili nerazdvojni: Mladen, Izet, on i ja. Poslije osnovne škole razišli smo se.
Mladen je otišao u ekonomsku, ja u gimnaziju, a on i Izet na zanat.
– Normalno je da svako ide svojim putem – reče Boro. – Šta ćeš – dodadoh. – Zemlji su potrebni i obućari i muzičari. Neko mora da svira, a drugi da igra – našalih se ja.
– Tačno – reče Boro. – Ti si ostao isti i poslije faksa i kada si radio u Sarajevu. Raju nisi zaboravljao. Ali, vrijeme je malo drukčije.
– Sada imamo mnogo svirača, a malo obućara – našalih se ja. Zato nam igrači nemaju u čemu igrati.
Nisi u pravu – reče on. Sada ima mnogo igrača, ali si pijan, pa ih ne vidiš. Mi sprovodimo revoluciju.
Konobar, daj nam još jedno piće za revoluciju!- uzviknuh.
– Biser, mi stvarno provodimo revoluciju. Stvaramo novo vrijeme i novu državu.
– Konobar, ono piće donesi nam duplo. Mi stvarno idemo u revoluciju. Kada malo više popijemo, bolje se razmnožavamo i pravimo nove revolucionare – nastavih da se zezam.
– Biser! Ti se uvijek zezaš! Ali ja sam bio u Hrvatskoj na ratištu, sve mitinge u Vojvodini i Srbiji sam obišao i sve knjige Ćosića, Miloševića, Draškovića i ostalih sam pročitao.
– Zajebi, Boro. Politika me ne interesuje. Iz nje sam izašao prije godinu i nešto dana. Politika je za one koji ne mogu da tucaju. Je si li čitao Vilhelma Rajha? Nijemac koji je svršio u Americi, a pisao je za Hitlerova vakta. Jedna od njegovih teza je da revolucije izbijaju kad se naraod nedovoljno tuca. Pošto se ne prazni, jer u krizama muški i žene puno piju, pa se ne tucaju, onda im kao ventil služi ulica. Tu izlaze, te masturbiraju i onanišu. Tako i ovi naši sadašnji revolucionari. Koliko drkaju – nadrkali su i atmosferu u gradu. Zbog njihove impotentnosti moraću da radim prekovremeno – Rajh je u tome trebao tražiti kljuće problema o mogućnostima suzbijanja revolucija. Da sam se ja ranije rodio, vjerovatno bih spriječio i prvi svjetski rat, a ako ne bih prestario – onda i drugi svjetski rat, a vjerovatno ni ove komunističke partije ne bi došle na vlast. Ja bih samo tucao, tucao i tucao. Hodao po svijetu, ne da slušam mitinge, nego da zadovoljim one kojima treba nešto konkretno.
(Pogledam ga te nastavim:) – I ti mi nešto sablasno djeluješ. lzgleda, izlaziš sam, odnosno samo sa muškom rajom. Ako imaš kakvu revoucionarku, i ja bih svratio do te tvoje revolucije…
On, pijanski zamišljeno i mrzovoljno, podiže glavu i reče:
– Muslimani ne postoje. Oni su Srbi. Ti. si Srbin.
– Boro, pijani smo. Ja pričam jedno, a ti drugo. Daj da ljuljnemo još po jednu, pa ako ima kakvih ženskih da idemo. Nećemo o revoluciji nego o pravljenju revolucionara.
Konobar, donesi još jedno piće.
Je l’ tri povika konobar – duplo što ste naručili i ovo još jedno.
– Tri! Uzviknu Boro i diže tri prsta, te nastavi.
– A ti, Biser, ti si Srbin.
U meni proradi neki bosanski inat. Emocije počeše postepeno da rastu, te rekoh: – Nisam, nego sam Mađar, a možda i Amerikanac. Boli me ona stvar šta ti misliš. Ja se osjećam kao Musliman. Šta ti tvoji mitingaši i revolucionari misle, to je njihova stvar.
– Muslimani su vještački nastali od Srba – nastavi on. – To sam čit’o u knjigarna.
– U knjigama ne mora da bude sve pametno. Knjigu treba čitati na taj način da shvatiš šta je pisac htio da kaže. Tako je svoju knjigu naslovio i srpski pisac Vladimir Bulatović Vib. Možda je bilo pametnije da si pročitao nju nego tu u kojoj piše da su Muslimani postali od Srba. A pošto si mašinovoda, te se voziš vozom, da li si negdje čuo da su postojali Bogumili? I da li se, kada odeš u kafanu, sjetiš onoga što piše u WC-u voza – ne seri dok voz stoji!
– Izvolite piće. – Prekinu me konobar. Izvadim novčanik i platim piće – te nastavim.
– Ja imam tezu da su Srbi nastali od Turaka. Turci su u rat išli bez žena te uzimali Srpkinje. Možda su tvoji djedovi tog porijekla.
– Biser, brzo ćeš se prestat’ zezat’. I upamti: ti si Srbin! Popismo na eks piće, te izađosmo iz kafića svađajući se.
Vraćam se u stvarnost. Dobro je. Još mi samo pričaju da je Alija ostavio u amanet Bosnu Erdoganu. Izgkeda taj franšizni recept dobro funkcioniše. Pitam se šta je sa zajedničkim identitetom u različitosti.Taj identitet smo živjeli moji školski drugovi i ja?