Čovjek pamti puno stvari u životu, ali mu se ponekad omakne pa neke bitne zaboravi. Tako i ja, nisam upamtila tačno vrijeme svog rođenja. Bilo je negdje između deset i jedanaest sati. Mama je uvijek govorila da sam zamijenila noć i dan. Danju bi spavala a noću kada se svi trebaju odmoriti otvarala sezonu igranja, jela i plača. Sve tehnike kako me uspavati su često padale u vodu. Od ljuljanja na nogama, nosanja po kući do vozanja kolica po brodskom podu. Kažu da me je mogla samo uspavati komšinica Dila. Mala ženica koja je živjela sama i stanovala u stanu do nas. Imala je neku čudnu tehniku unošenja u lice uz izgovaranje nekih nepoznatih riječi ili metoda ljuljanja u deci čuvajući je za krajeve zajedno sa mamom. Tata je imao svoju tehniku. Okrenuo bi dvije drvene štokrle naopako i između stavio pletenu korpu koju bi jednom rukom njihao tamo vamo, a u drugoj držao flašicu. Sad kada sam napisala „flašicu“ nasmijala sa se. Jer to nikako nije bila flašica već smeđa pivska staklena flaša. Tom flašom bi samljeo petit keks i sasuo ga u mlijeko. Na flašici je bila neka čudna cucla, svijetlo smeđe boje sa malim okruglim ispupčenjem koja se navlačila na stakleno grlo. Uglavnom niko u kući danju ne bi funkcionisao zbog neprospavanih noći.
Sa devet mjeseci dali su me u jaslice. Mama bi me ujutru vodila jer je tata radio od šest a poslijepodne tata je dolazio po mene. Mama je pričala da je zimi bilo najgore i da je morala vezati krpu okolo čizama jer su stepenice obično bile zaleđene. Sa tri godine krenula sam u obdanište. Mama je uvijek govorila „dok te spremim u goloj sam vodi“. Ja sam znala da je voda bila mokra i dugo razmišljala kakva je to gola voda. Izlivi ljubavi predvođeni frustracijom nastajali su ne samo zbog buđenja već oblačenja. Ne sjećam se baš kako su ostala djeca bila obučena ali mama je uvijek imala pravila. Pravilo protiv kojeg sam se uvijek bunila sastojalo se od definicije“ koje boje su štramplice te boje su morale biti i mašnice na kikicama“. Ja bih bila najsretnija da se u obdanište moglo ići u pidžami. Zbog tog stilskog odijevanja nikada nisam voljela priredbe. Mama je uživala u mom oblačenju. Često je šila i prekrajala stvari za mene, od haljinica i suknjica do kaputića. Znala je ponekad kad nađe vremena i plesti. Nikada nisam voljela kape i to se zadržalo i do danas.
Za rođendan sam od mamine prijateljice dobila kapu od nekog krzna, sa velikim lopticama koje se vežu ispod brade. To je više ličilo na okupaciju glave krznenim šljemom nego kapa za djevojčice. Zbog te kape sam u jednom trenu bila i slavna. Pisale su dnevne novine o djevojčici sa četiri godine koja se našla ispod tramvaja zaglavljena između točkova. Vraćajući se od doktora cijelo vrijeme sam se ubjeđivala sa tatom da neću da stavim tu kapu na glavu i još da je svežem. I negdje na sredini mosta skinula sam je sa glave i bacila u rijeku. Potrčala sam i ni sama ne znam kako, našla se ispod starog zelenog tramvaja zaglavljena između točkova. Ljudi iz obližnje kafane su pritrčali, zaustavili tramvaj i izvukli me van. Ne sjećam se baš najbolje razvoja situacije al znam da je mama pričala da skoro tri dana nisam progovorila. Uvijek sam postavljala stotine pitanja zbog kojih je tata pio kombinovani prašak. Čak je jednom i mama rekla „ ja rahatluka ona tri dana, lijepo sam mozak odmorila“. Sjećam se da sam na sebi imala trista čuda od obloga da bi se izvukle modrice koje sam zadobila. Bilo je tu i rakije i kupusa ali i kozijeg loja. Glavni guru u mom izlječenju je bila komšiica Behija. I baš joj je stajao opis „ko od brda odvaljena“. Bila je to krupnija žena, ne posebno dotjerana ali je uvijek vodila računa o frizuri i tonovima kane koju je nanosila na kosu. U to vrijeme držala je prenoćište za ljude koji su dolazili na pazarni dan. Nikakvo to nije bilo prenoćište nego jedna ogromna soba u kojoj su bili po podu poredani dušeci punjeni vunom. Gotovo toliko primaknuti jedan uz drugi da između njih nije bilo ni prostora. Stan joj je mirisao na užički kajmak, stelju i sjeničke paprike punjene sirom.
Omiljeno kupalište svih nas rođenih u gradu na Miljacki je oduvijek bila Bentbaša. Kao što je sad atrakcija skakanja sa Starog mosta u Mostaru tako je nekada bilo i skakanje sa brane u blizini Toplika. Gledajući sarajevske mangupe mi djeca smo na obali napravili sebi malu skakaonicu. Poredali kojekakvih gajbi i glumili skakače. Obično bi se kući vraćali izranjavani pošto su svi skokovi završavali u plićaku. Moj slavni prvi a čini mi se i posljednji skok rezultirao je sa desetinom pijavica zaljepljenih po tijelu. Znam da sam tad vrištala da mi ne popiju svu krv, a mama me pored svega toga još istukla šipkom da bar imam razlog „derati se ko pivara“. Nikada nisam skopčala kako se pivara dere al tu rečenicu sam baš dobro zapamtila.
Iznad kuće je stanovala Esma. Starija žena koja se nikada nije udavala pa valjda zbog nedostatka obaveza ko kakav špijun je nadgledala nas djecu. Mi smo se uvijek krišom provlačili između tuđih taraba do šljivika. I taman kada smo mislili da smo osvojili teritoriju Esma bi zagalamila na nas. Imala je ona dosta izraza i naziva koje i dan danas pamtim a i izgovaram mada za neke još ne znam značenja.
– Vidi mu glave ko „cocinj bubanj“ a misli da se sakrio iza drveta.
– Hajde voz odavde “Nije vam ovo, Alajbegova slama.”
– Bolje vam je da bježite dok niste vidjeli „kako Musa dere jarca“
Znam da je tata uvijek na moje volim te odgovarao „aha ko Bajro mater“ a na moja objašnjenja nastalih situacija „ ne lupaj ko Maksim po diviziji. Minku koja je sve znala su zvali „radio Mileva“, a kada smo skupa igrali se nazivali su nas ko „Kunto i Panto“.
Obično bježeći niz šljivik sakrivali bi se u radionici slastičara Džeme. Znao je on u kojem grmu leži zec al se pravio kao da ne zna. Često bi nam dao ostataka kora od torti umočenih u šlag.
Sa sedam godina upisali su me u školu, na kraju Logavine ulice. Kako škola nije imala produženi boravak, čuvala me je jedna Sena. Stanovala je prekoputa stanice milicije i uvijek me prepadala ako ne budem slušala da će neko iz stanice doći po mene i odvesti me. Njena kuća je bila onako naherena i kao da je pravljena od plastelina. Toliko je boja na fasadi imala da na kraju nisi znao reći koje je boje stvarno bila. Krasili su je stari zeleni pendžeri sa metalnim bravicama. Često ih je Sena otvarala širom i stavljala minđušice i kadifice da se hvali. Na kraju prvog polugodišta preselili smo. Otišli smo iz mahale u stambenu zgradu. U zgradama uvijek postoje pravila. Zaključaj vrata, polako uz stubište, ne galami da ne uzemiravaš komšije. Meni su zgrade izgledale kao policijska stanica. Šta god djeca uradila uvijek je bio neki komšija koji je posjetio roditelje. Onda smo bili svi u kazni. Nismo mi bili divljaci kako su nas neki nazivali, samo obična djeca koja su voljela družiti se. Biti napolju po cijeli dan i smišljati igre. Mi smo se voljeli, radovali jedni drugima i jedva čekali da budemo skupa. Danas su neka nova pravila uselila se i u ljude i zgrade i mahale. Sve manje se čuje dječija graja sa asfalta. Čudan mir zavladao je.