U zadnje vrijeme sve češće razmišljam o Sebilju i o njegovom značaju, prvenstveno za grad Sarajevo. Danas Sebilj ima više kuluturološko značenje, nije to samo javne ili hair česme, što je bila njegova ranija svrha. Sebilj ili Sebil je arapska riječ u značenju «put», ali kao izraz označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, gdje su putnici namjernici mogli piti vodu. Sada sebilj danas ima više kulturološki značaj, koji se ogleda u zbližavanju ljudi kroz komunikaciju, nego njenu pređašnju osnovnu namjenu.
U sebilju je prvobitno u 17 vijeku bio službenik koji je punio tasove (posude) vodom i dijelio ih žednim prolaznicima. Kasnije su to bile hair česme za putnike namjernike- U vrijeme kad je bilo važno napojiti žednog, Sebilj je bio više humanitarnog karaktera. Sebilje su gradili imućni ljudi tog vremena. Namjera im je bila da ostave trajno dobro djelo, nešto što će i nakon njihove smrti kosititi ljudima.
Građevina koja je jedan od glavnih simbola Sarajeva jeste sebilj na Baščaršiji. Svojom ljepotom, prkosi vremenu i onom požaru što ga zapali vojvoda Savojski, u kom izgoreše svih 300 Sebilja koji su tada postojali u Sarajevu, Nakon tog varvarskog i pljačkaškog pohoda sagradi on sebi dvorac sa velikim jezerom. ali sa zelenim kupolama na krovovima, kao što su one na Sebiljima. Kupolama koje se arhitektonski nisu uklapale u barokni stil samog dvorca. Oteto, prokleto, tako kažu, pa taj dvorac su neke njegove raskalašne naslijednice kasnije počele rasprodavati. Da bi ga očuvala, kupi ga tadašnja carica Marija Terezija. Kupole na krovovima dvorca su i danas replike spaljenih Sebilja. Uspomene na Sebilje nisu mogle izgoreti u požaru, ostale su u sjećanju i skicama. Prema nacrtima sebilja građenih u 16. vijeku, arhitekta Aleksandar Wittek projektovao je novi Sebilj, koji je izgrađen 1913. godine i koji krasi Baščaršiju i Sarajevo do danas.
Sebilj zauzima nekako centralno mjesto na čaršiji, simbol je starog Sarajeva, ujedno i pista za golubove koji u jatima periodično slijeću i polijeću sa sebiljskog odredišta. Suveniri koji se prodaju na čaršiji, rijetko da koji nema utisnut Sebilj. Sebilj svuda na vaznama, tacnama, pepeljerama i bakrorezima. Svaka posjeta turista bila bi nepotpuna, bez poziranja pored Sebilja.
Da pišem o Sebilju potaknuo me onaj Sebilj što uslikah u Beogradu na dnu Skadarlije. Pomislila sam da je on dio nekog prošlog vremena, međutim Beogradska Sebilj česma je kako saznadoh replika sarajevske. Ona je poklon grada Sarajeva 1989. godine gradu Beogradu. Ona je direktna spona i kulturološka veza dva grada, a da veliki broj Beograđana i Sarajlija za to i ne zna. Možda se tim poklonom pokušalo zaustaviti zlo koje se tada nadvijalo nad balkanskim narodima. Dar je ostao neraspakovan i neprimjećen od prijetećeg ratnog vihora i euforije, koja je ovu repliku i bacila u zapećak zbivanja.
Replike poput ove u Beogradu, kako sam saznala, se mogu naći i u, Zagrebu, Rimu i Bursi i drugim gradovima. Sebilj se danas umnožava i nosi sa sobom poruku, arhiktektonke ljepote i humanosti. Sve me ovo ne bi toliko zaintrigiralo, da ne pročitah da su bosanske izbjeglice u St Luisu, napravile repliku i u svom gradu, tako su parče domovine i svog kulturnog nasleđa pokušale prenijete u novo mjesto življenja, koje je za njih bolje u materijalnom smislu, a Sebilj im daje duhovnu vezu sa zavičajem.Tako više od 50.000 bosanskih izbjeglica i njihove djece, koje žive u St. Louisu, prošle godine je učestvovalo u izgradnji Sebilja u ovom američkom gradu, koji je identičan Sebilju u Sarajevu.
Tako Sebilji niču i nose poruke mira i veze sa nekom ljepotom koju nose u sobi, vjerovatno zbog dobre namjere njihovih graditelja.