Izaberimo jedan topao jesenjski dan i umjesto da sjedimo sa društvom, šetajmo sami gradom.
Možda nećemo pričati o drugima, ali ćemo razmišljati o sebi.
Neka nas bar jedan dan ne zanima šta je oko nas nego šta je u nama.
Nemojmo gledati u izloge, gledajmo ljude.
U buticima su manje-više sve kopije, a ljudi su unikatni.
Skinimo slušalice i ugasimo muziku, a slušajmo fijuk vjetra.
Skolonimo sunčane naočare sa očiju.
Gledajmo svijet onakav kakav jeste, u svim njegovim mračnim i svijetlim bojama.
Usporimo korak dok gazimo suvo lišće, vucimo nogu za nogom i šutirajmo ga.
Probudimo u sebi zaspalu dječiju dušu.
Pođimo na rijeku.
Ostavimo telefon, bacajmo kamenčiće u vodu i gledajmo kako se talasa.
Hajdemo u park i posmatrajmo kakve sve nijanse ima jesen.
Odaberimo jedan list, gledajmo kako pada, pogađajmo mjesto gdje će se zaustaviti.
Prepustimo se bojama nestajanja.
Možda u tom spokoju i sporosti, shvatimo i smisao postojanja.