“Ljudi iz šume dođu u grad i nastave se ponašati kao u šumi”, reče vrli ministar saobraćaja šeher grada, pardon Kantona Sarajevo. Bubnu ovu glupost ministar Bubica obrazlažući uzroke sve učestalijih dnevnih i noćnih utrka sarajevskih “šumahera” koji dokazujući svoj nesuđeni propali talenat vozača “Formule 1” svakodnevno na raskrsnicama, trotoarima ili tramvajskim stanicama gaze svoje sugrađane-pješake. Sretniji od njih imaju sreću da prežive sa trajnim invaliditetom, a sve su češći i smrtonosni ishodi na licu mjesta.
“Tako je ministre”, plješću urbane Sarajlije čije porodice doseliše u šeher još davnih 60-tih godina prošlog stoljeća. “Tako je ministre” uskliknuše gradski “kulturfašisti” arogantno začepivši svoje intelektualne njuške na sami pomen šume, memla i blata koje šumski “dođoši” nose.
Jer koji je bolji način da nekog etiketiraš i degradiraš kao osobu, nego da ga nazoveš “došljom iz šume”? A u internim razgovorima, u kojima samo mogu učestovati oni sa licencom koja se dobije još u porodilištu na Jezeru, došlje polako prerastaju u “međede iz šume”.
Jer samo djeca “međeda iz šume” u skupocjenim limuzinama jurcaju 150 km/h po sarajevskim ulicama. Samo djeca “međeda iz šume” prolaze kroz crveno na glavnim raskrsnicama gazeći sve pred sobom. Samo djeca “međeda iz šume” bodu noževima svoje vršnjake u tramvaju jer im nije simpatična njihova duga kosa.
Jer, gdje si vidio da djeca iz “finih gradskih kuća” u kafani vitlaju revolverom iz zafrkancije dok im u glavi odzvanja mješavina turbo-folka i kokaina? Gdje si vidio da ta “fina gradska raja” sjedaju u očevu skupocjenu limuzinu u tako nadrogiranom stanju?
Gdje si vidio da urbani tinejdžerski klipani u najnovijim najkama šutiraju u samom centru grada sićušnu i neuhranjenu romsku dječicu koja prose?
Možda sve ovo gore napisano ima veze sa porodičnim odgojem i dugogodišnjim pogrešnim vaspitanjem tih mladića iz “finih gradskih porodica”. Možda sve to ima veze sa neefikasnim policijsko-represivnim aparatom i nesposobnim tužilaštvom i pravosuđem u našem gradu.
A možda je sve to i povezano, pa onda nadobudni očevi tih klipana, potencijalnih ubica u “babinim” kolima, ne žale ni para ni obraza da izvuku svoje juniore-nasljednike iz hapsa kada počine krivično djelo. Prvi, drugi, peti, trinaesti put, ko bi više i brojao te izlaske iz zatvora. Ne žale očevi ni eura, ni obraza da njihovi advokati razvuku i obesmisle do apsurda i optužnicu i presudu njihovim juniorima.
A onda babini juniori sa slobode – u nova kola, ovaj put još modernija sa još više konjskih snaga u nova dokazivanja pred prijateljima i djevojkama. Mladi lavovi uspješne tranzicije koju su prošle njihove porodice uz najnoviji turbo-folk hit i stari dobri kokain izlaze na ulice po novu žrtvu. Ovaj put bićete to vi, vaše dijete ili stara majka. Njima to nije važno.
Čemu onda polemisati o kosmopolitizmu i otvorenosti našeg grada? Čemu polemisati kako izgraditi Sarajevo kao prijestolnicu BiH, te kako učiniti da se u njemu osjećaju dobrodošlo i sigurno svi građani naše zemlje bez obzira na etničko porijeklo, religiju ili seksualnu orijentaciju? Sva ova tako važna pitanja ostaju na marginama dok svakodnevno punimo stupce crnih hronika.
*Autor ovog teksta je, na svoju veliku žalost, “licencirani” Sarajlija.