Kanim se, dok gušim se
Popeti se iznad, prodisati
Drvo zagrliti, dušu napuniti
Sunce pozdraviti, ovdje ga nema…
Kanim se, nebo ugledati, fali mi
Iz mora, sivog, izroniti
Na kamen sjesti, um pustiti
Iz tame na svjetlo, potrčati…
Dal Vratnik je, dal Hreša je
To što vidim, to što nazirem
Jel ono Miljacka krivuda, čini mi se
Pa gdje je mahala moja, gdje je?
Kanim se, dok ježim se
Nit bih gledao, nit bih slušao
Guše me, dave me, tjeraju me
Od zala svih, gori su, neljudi…
Jel ono Bosna, dole, poljem struji
Plaha, od Igmana bježi, putem svojim
Plašt sivi, nad njom, nad svima
Nit se vidi, nit čuje, jadna…
Kanim se, a jednom i hocu
Istom Bosnom rijekom, Bosnu ostaviti
Kad me uguše, udave, otjeraju
Kad snaga izda, nada presuši
Samo u srcu, kada, dom ostane…