Kolona se valjala Tomislavovom, prema glavnoj džadi. Uska ulica, grmila je. Huk šampionske pjesme čuo se sve do Alipašinog polja. Ulicom tom, Kralja Tomislava, sam, nebrojeno puta, prolazio. Uglavnom bi hitao na Koševo i vracao se, nekad pokunjene glave, nekad opijen slatkim nektarom pobjede. Te večeri, punog srca, šampionskog, milio sam u koloni, sa mnogo mlađim, ali i sa mnogo starijim od sebe. Nekako sjecanja navrla…
Stari nas je, kao veliki zaljubljenik u sve sportove, često vodio na tekme. I ne samo fudbalske, vec i ostale. U tim godinama bih se i protivio, bilo mi draže ostati u naselju, sa svojom rajom i hvatati zjale po cijeli dan. Sada mi je to, naravno, izuzetno drago. Čak bi, ljeti, na voz sjeli, onaj ponocni, pa zapucali u Mostar, gledali skokove sa Starog. Čak smo i na hokej išli, one godine kad je sarajevska Bosna igrala u društvu najboljih. Čak smo i na treninge išli, malo češce na Željine, zbog blizine. Mi bi šutali onaj polufudbal na betonskom igralištu, iza istočne tribine, a on bi pratio trening. Pa, pješke nazad, ka Švrakinom…Volio je Velež, navijao za Želju, ali je poštovao i Sarajevo, naročito onu generaciju sa Papetom i Pajom. Danas, pogleda na tv-u..i to je to. Danas,veli, nije više to fudbal, to je samo posao. Danas više voli kalemiti vocke nego otici pogledati tekmu.
Ja sam, sa dvanaest godina, počeo sam ici na Koševo. Mami bih slagao nešto, stari me ne bi ni pitao gdje sam bio. Samo bi me pitao kako smo igrali. Godinu prije, okupljena je ta jezgra na sjevernoj tribini, koja se nazvala Hordama zla. Tih godina su nastale sve velike navijačke grupe, od svih su prednjačile one, koje su pratile klubove”velike četvorke”. No, Horde, Željini Manijaci, banjalučki Vulturesi i mostarski Red Army su uživali respekt u cijeloj Yugi. Da, bilo je tuča, belaja, razbijenih glava. Da, palile su se baklje, gađale sudije. No, sve je bilo, nekako, bolje. baš kao i sam fudbal. Onaj zagrebački haos, na Maksimiru, uoči rata, je sve okrenuo, najavio crna vremena. Ne samo Bobanov nasrtaj na milicionera, ne samo nacionalističko divljanje, ne samo opšta tuča na tribinama…sve je govorilo da idemo ka nekom sranju, velikih razmjera. U Boga su se svi kleli, na različite načine. Vjera je toliko ispolitizirana, da se pojavila i na stadionima…a čaršija je kuhala, sarajevska,beogradska,zagrebačka. Kuhala i na kraju prokuhala.
To veče, sve mi prođe kroz glavu. Spustismo se do zgrade Predsjedništva BIH, pa kolona krenu, Titovom, ka Vječnoj vatri. Da, ista je zgrada…da, ista je Titova…da,još uvijek gori Vječna vatra…Ista je i ljubav prema bordo boji ostala…al, sve ostalo je drukčije. Dan poslije, vidjeh oca. Nešto oko vocki devera, zovnu me da mi se pohvali trešnjama, kako napreduju. Ni upitao me nije za tekmu. Ni upitao me nije ni za Želju.
Sarajevo, horde, Bog i čaršija. Sve je isto, ništa isto nije.