Proljeće i satovi se pomjeraju naprijed. Vrijeme je za životne odluke kojima bježimo od jučer i hrlimo prema sutra, novim energijama i snagama, ukorjenjenim u dubini čovjeka, koji kao i priroda, poslije duge i samotne zime, pun truljenja i samoće, traži više svjetla.
To je to, pomisli Amer i brzo sklopi knjigu. Dosta je bilo očajavanja oko besmislica. Treba se okrenuti bitnim stvarima.
Buraz, gdje ste?
Eto me.
Amer se našao u Prolazu, na šiši, sa dva poznanika, koji su na Ferhadiji odmjerali prolaznice i ocjenjivali njihove atribute. Kolege, koje nije vidio odavno, zamjerali su mu na radu kao obućar, na šta se on cerekao i uporno ponavljao da nije, te tvrdio da je toj romansi došao kraj.
Evo, gledaj one crnke kakva je, a ti se zabio u kuću. Trebaš s nama izlaziti češće. – reče Semir.
Melissa me pitala za tebe, kaže da te dugo nije vidjela. Ima slijedeće sedmice party u Downtownu, mogao si doći. – dodao je.
Kao fudbaler Olimpika i budući igrač Intera iz Milana, Amer je u srednjoj školi uživao određeni prestiž. Oko njega su se skupljale djevojke i mladići koji su htjeli da budu viđeni u njegovom društvu, a rado su se slikali i za facebook.
Kako je vrijeme odmicalo, a krug društva postajao širi Amer je više i više vremena provodio na kafama i druženjima, a manje i manje na treningu. Prospekti života u Italiji su se udaljavali, a karijera u Olimpiku činila se sve izvjesnijom. Zbog povrede odlučio je da napusti profesionalni nogomet, a Andrea, sa kojom je tad već bio u višemjesečnoj vezi sugerirala mu je da upiše neki fakultet. Amer, kao i ostali koji su se nadali svijetloj budućnosti u sportu nisu obraćali previše pažnje na školu. Zaista, ni on sam nije imao volje niti želje za studiranjem, međutim kako mladi ljudi jednim događajem mogu promjeniti svoje vidike, želje, ciljeve i ambicije, Amer je odlučio da je njegov neuspjeh u fudbalu samo splet nesretnih okolnosti, te da bi, ukoliko se dovoljno posveti tome, mogao završiti i tu Ekonomiju. Neće to učiniti samo zbog sebe, učinit će to i zbog nje. Njoj je stalo da ima obrazovanog momka.
Ali, kako je Amer mjenjao svoje ciljeve, mjenjala ih je i Andrea. Na Amerovoj drugoj godini studija Andrea mu je poetično objasnila da neke ljude jednostavno prerasteš, te se uz ispriku oprostila od njega.
Na fešti u Downtownu, bučnom i raskalašenom klubu u Štrosmajerovoj, skupila se elitna grupica viđenijih faca u gradu. Amer ih je kao bivši prospekt poznavao i uljudno se upitao sa svima.
Buraz – buraz.
Brod – čivas sa četiri red bulla i vatrometima na koje niko u klubu nije ostao ravnodušan, doplovio je kroz masu do njihovog stola. Djevojke su se skupljale oko stola, a sjaj u Amerovim očima nije bio samo posljedica poklapanja folk-hita Čivas sa njihovim pićem.
To je to, za ovo se buraz živi. – nazdravljao je Amer sa društvom uz grljenje i obilne poljupce. Bio je u trenutku za koji se nadao da nikad neće proći, i pitao se kako to da svaki dan ne može biti tako.
Euforija, radost i sreća su ga ispunjavale u toj mjeri da je u potpunosti zaboravio na Andreu i na fakultet.
Uostalom, nisu mu ni trebali, imao svoje društvo koje mu je bilo dovoljno da zaboravi na tmurnu i dosadnu svakodnevnicu i prepusti se hedonizmu. Volio je biti čašćen jer je smatrao da je to znak poštovanja koji ljudi imaju prema njemu, …zašto i ne bi kad je tako dobar momak?
Buraz, da te pitam nešto – reče Semir, sin nekog ministra, mladić uglađene kose, dotjerane brade, sa sunčanim naočalama koje su prekrivale cijelo njegovo lice. Amer je završio ekonomsku školu i znao je da imidž čini prvi korak do brenda, a brend se poštuje. Valjaj ljudima i nikad vrata guzicom ne zatvaraj, bila je jedna od mudrosti Amerove majke, domaćice.
Reci brat.
Ti i Andrea, šta je bilo?
Ma joj jarane, da ti ne pričam sad…
Ah, evo i Melisse.
Plavuša, visokih potpetica, uskog stasa, punih usana i pozamašnih oblina umotanih u crnu kožu, srdačno se pozdravila, najprije sa Semirom pa onda sa Amerom. Odmah se zainteresovala se za njegovu nogometnu karijeru te za smijer u kome ona ide, pritom ga gledavši direktno u oči sa širokim osmijehom.
Konverzacija je tekla lako, a Amer je pričao većinu vremena. Zbog buke govorili su jedno drugom u uho, a Melissa je govorila da u tome ima nečeg erotskog i strastvenog. Uho joj je erogena zona, rekla je uz blagi kikot, na šta su se Amerove oči još više zacaklile.
Ah, baš šteta, nadam se da ćeš uskoro naći neki posao. – rekla je Melissa nakon što je saznala za povredu.
Ma evo, trebalo bi da bude nešto ovo dan-dva. – rekao je Amer duboko uvlačeći dim cigarete, pun samopouzdanja s pogledom negdje u daljinu.
Tebra, dobro mi izgledate zajedno. – viknuo je Semir uz veliki osmijeh, te zamolio Amera za trenutak nasamo.
A jarane, šta da ti kažem. – reče Amer ponosno, sretan jer je uspio da joj se zavuče pod kožu.
Nego, jel normala da se ja pokušam šta s Andreom, pošto već niste dugo zajedno, a kontam, buraz, red je da te pitam.
Amerove oči ni za trenutak nisu izgubile sjaj. Šta više, bilo mu je drago da se Semir tako obazrivo i učtivo obratio te zatražio njegovu dozvolu. Nakon svih onih tura pića, nije bio red da ga odbije.
Ma normala, nije frka, završili smo mi odavno. Što se mene tiče…
U tom trenutku začuo se vrisak na drugoj strani kluba. Razvijen ćelavi momak, u uskoj majici držao je u ruci krvavu glavu omanjeg momka u trenerci, te udarao s njom od stepenicu. Čuli su se uzvici „Hoš još ikad?!“, dok se debeli lanac na ćelavom momku njihao u ritmu udaraca. Amer je prepoznao momka po nadimku Simpa, mahalca, kojeg redovno viđa petkom na molitvi. Krenuo je da vidi šta se dešava, ali put su mu popriječili osiguravatelji koji su brzo iznjeli unesrećenog momka iz kluba. Šanker je brzo obrisao pod, te na mikrofon rekao da sada prima muzičke želje.
Semir, Melissa i ostalo društvo su se oprostili ubrzo nakon toga obećavši Ameru da će se vidjeti uskoro.
Uspon do Boljakovog Potoka iz Grasovih žutih autobusa izvlačio je i zadnji pedalj snage, a kako je posljednji autobus već odavno otišao Amer je bio prinuđen ići pješice. Dok je pripit hodao uz strmo brdo sabirao je utiske..dobra je Melissa pravo…a nije mi broj dala…ma samo se treba zajebavati..joj Simpe…a ne bi on bez razloga…
Kada je stigao kući, još uvijek zadihan, provjerio je facebook. Nije bilo poruka, a ni zahtjeva za prijateljstvo. Dok je scrollao newsfeed lajkao je sliku Marijin Dvora, iz 1895. kada tramvajske šine još uvijek nisu prokrčile ulicu Hiseta, sa naslovom „Sarajevo bez papaka.“