Sanski danak u krvi
Ritam je čarobna pojava. Protkan je svuda, kao neki nevidljivi, zlatni đerdan – u prirodi, u sportu, na poslu, sa mašinama, u radu srca, zvuku vodeničkog točka .. Neizbježan je dio naših svakodnevnih rutina, kao i moćnog pokrova zvukova i muzike oko nas. Neki afrički ritmovi udaraju toliko duboko u podsvijest i kolektivno nesvjesno da nas njišu u već proživljenim pokretima.
Nema godine, a prikupio sam ih već solidno, da u Prijedoru i njegovoj okolini nije zabilježeno barem jedno utapanje u rijeci Sani. Ne pomažu upozorenja, apeli, lekcije iz prošlosti i usmena predanja nego se svake godine desi neki novi „unfal“, neki novi ljudski život se ugasi. U mladalačkim godinama bilo je paganskih momenata kada su neki od nas čekali da Sana prinese svoju sezonsku žrtvu, pa da se na miru i rasterećeno krene na kupanje.
Negdje krajem maja ili početkom juna, kad prvi kupači stidljivo osvanu na obalama naše ravničarske ljepotice, obično u u lokalnim novinama, vječno zamrznutog izgleda i fonta, izađe sledeći naslov:
Utopio sa M.A. ili tijelo neidentifikovane žene isplivalo na obalu kod Bereka, a možda čak i: prijedorski ronioci satima pretraživali korito Sane u potrazi za nastradalim/om.
Najteže je kad napišu:
Tragedija! Maloljetnik/ca se utopio/la u Sani.
Žrtve su različite i površno bih rekao bez nekog posebnog obilježja. Nisam siguran da li je iko ikada pravio neku statistiku o tome kog pola, uzrasta, socijalnog i porodičnog porijekla su same žrtve, kao i preciznom vremenskom identifikovanju časa, dana, mjeseca i godine utapanja. Bilo bi zanimljivo vidjeti šta nam ti pokazatelji na vremenskoj lenti govore – ima li tu nekog reda, logike i ritma, pa bi možda i preventiva bila adekvatnija, samim tim i uspješnija. Paušalno bih mogao da zaključim da su žrtve najčešće djeca poluplivači i rani plivači, nesvjesna rizika koji preuzimaju ili pak ljudi koji su različitim razlozima migrirali u Prijedor najčešće prije i tokom samog rata, pa ćudljivu rijeku ne poznaju dovoljno. Ima i onih ruralnih, stidnih koji bi radije crknuli nego podijelili sa drugima da ne znaju plivati, kao i onih koji ne poznaju gdje se šljunak na Sani krišom ili legalno kopa i gdje nastaju duboki virovi koji najčešće i uzimaju žrtve. Stotinjak metara uzvodno od čuvenog Kićinog Broda je jedno takvo fatalno mjesto. Naposljetku, ima i onih koje alkohol ili droga toliko otupe da postaje svejedno da li su se utopili, pali sa neke skele ili ih je pregazio automobil. Svi su oni u progutani tim crnim opusom ritma koji prilježno usisava svoje žrtve i ritualno ih prinosi na oltar nekom žednom, riječnom Bogu.
Kad se ispod oka zagledaš u rijeku koju kupaju topli sunčevi zraci odbljeskujući se od mirne vodene površine, rekao bi – pa nema šanse da ova harmonična površina nekog proguta ili naudi na bilo koji način. Tako je spokojna, mirna i bezazlena.
Hoće čovjek da potcijeni prirodu i njenu snagu, hoće. Možda čak i voli to da čini.
……………………………………………………………………………………………………………
Zbog evidentnih klimatskih promjena, Sana je svake godine sve plića, ljudi sve luđi, a šljunkara je sve više i više. Divan recept za nastavak priče o trakajućem vodenom ritmu, ali hajde da taj točak zauvijek zaustavimo ili makar probamo, da mu klip u točkove metnemo.
I čuvajte se ljudi, čuvajte, jer ko se čuva i Bog ga čuva ..
Samo da nije neki vodeni Bog ..
17-09-2021
Oguman