Juli je uvijek bio mjesec godišnjeg odmora u mojoj porodici. Mama je govorila kako tada dani najduže traju te se može maksimalno iskoristiti boravak na moru.
Trinaest godina smo odlazili na isto mjesto. Nije bilo neke pretjerane filozofije zašto, već jednostavno jer je tatino preduzeće u Podgori imalo odmaralište u kojem su se tako po cijelu godinu smjenjivali radnici sa svojim porodicama. Za mene je Podgora bila jedino more za koje sam kao klinka znala. Uvjek smo išli po deset dana uz obavezni puni pansion. Sve je bilo kao protokol. I skoro da smo se svi na moru znali.
Nismo imali automobil i morali smo precizirati šta sve ponijeti a da stane u dva kofera. Taj izbor gardarobe i pomoćnih rekvizita za plažu pamtim kao stres. Na svaku moju mogu li ponijeti ovo bilo je to ti je viška ili hajd možeš bez toga. A moralo se ponijeti i majice na bretele, par komada kratkih rukava, jednu dugu u slučaju da zahladni, obavezno neki duks ako puhne, šorc za plažu, bermude za šetanje, donji dio trenerke ili farmerice za svaki slučaj, sandale, japanke, posebno natikače za vodu zbog ježeva, nove tene za rivu, dušek za plažu, lopta za napuhivanje, obavezno mišice za duboku vodu, kantice, lopatice, grabljice, neku knjigu, najmanje dva peškira i još malih milion sitnica. I sad kad se sjetim nemam pojma kako su sve stvari za nas četvero uvjek stale u dva kofera. Znam samo da je često otac popravljao rajfešlus koji se otvarao.
Autobus je vozio kasno navečer i stizali smo negdje oko pet ujutru. U to doba je svježe a mi onako još uspavani izlazili smo obično na magistrali i spuštali se do rive. Obično bi sjeli na neku klupu i čekali da se neko pojavi i otvori prijemnu kancelariju u kojoj smo se trebali prijaviti. U tom odmaralištu bila je smještena centralna kuhinja a smještaj su iznajmljivali po okolnim kućama. Tako da nikada nisi znao gdje ćeš boraviti. I to je bila jedina promjena za tih trinaest godina ljetovanja.
Otac je uvijek ustajao prvi i prije jutarnje kafe nosio peškire da zauzme mjesto u hladu. Sa tim hladom je uvijek bio neki problem obzirom na sunce koje se kreće, ali mami je bilo važno da ima hlada u prijepodnevnim satima. Poslije podne sunce je ionako slabije pa se moglo izdržati do večere na plaži. Nakon doručka skoro svi u isto vrijeme krećemo na plaži poput prave grupe turista. A onda nastaje desetodnevna praksa ponavljanja istih rečenica: prvo se namaži pa onda u vodu, jesi li lice namazala, hajde izađi dosta ti je sva ti usta pomodrila, pokvasi kosu da ne dobiješ sunčanicu, skini taj kupaći mokar ti je hoćeš da se prehladiš, sjedi malo u hlad sad najviše prži… Predahne se uz ručak al ne izostaje : pojedi supu ona ti je najvažnija, ne pij tu hladnu vodu prije ručka, sve moraš pojesti inače nema kupanja, ići ćeš na spavanje ako se ne smiriš… I onda nanovo prijepodnevna praksa za poslije podne.
Nama se nikada nije išlo ranije u sobu, ali mama se vjerovatno umori od nas i jedva dočeka kada se vratimo da malo prilegne. Otac je često ostajao na klupi sa svojim radnim kolegama uz razgovor. A valjalo mu je i dočekati dok se nas tri istuširamo i presvučemo za šetanje uz rivu. Nama je to bio poseban doživljaj mada ne znam zašto.
Negdje na sredini šetališta bio je postavljen štand sa majicama poznatih likova iz serija i crtanih filmova na kojima se ispisivalo tvoje ime. Jedva sam se progurala od gužve da vidim koje sve aplikacije imaju. Visile su okačene majice sa printom Snorkijevaca, Popaja, Sport Bilija, Kaspera, Baltazara, Grizli Adamsa, Kalimera, Bleka i Zagora. A onda sam ugledala svog omiljenog junaka Sandokana. I nakon kraćeg ubjeđivanja dobila sam majicu Sandokana sa svojim imenom. Niko od mene tada nije bio sretniji. Mama je jedva uspjevala skinutin je sa mene i ubaciti u mašinu za pranje. Nosila sam je skoro svaki dan a nedjeljom uz posebnu čast. Jer nedjeljom oko dva počinjala je serija i sva djeca su utrčavala u kuće montirajući se pored televizora.
Obično deveti dan se osjećala nervoza zbog ponovnog pakovanja za povratak. Kako god da složimo stvari uvijek se činilo da ih ima više nego što smo ponijeli.
Eto tu godinu pamtim po Sandokanu a ostale su skoro sve iste, uz poznatu šemu pakovanja, putovanja, kupanja i šetanja rivom.