Eto tako čitam članak kao o jednoj od najuspješnijih firmi u BiH koja se bavi namjenskom industrijom ili tačnije proizvodnjom municije i valjda ostalog naoružanja. Teško je zaključiti šta bi to ostalo bilo pošto direktor firme, ističući razloge uspjeha, navodi: „Imamo interesantan asortiman i proizvodni program, iskustvo i tradiciju“. Kao da se radi o tvornici slatkiša. Ali eto reći ćemo dobro neka se radi. Druga ironija mi je izjava „Vjerovali smo u ljude i to nam se vratilo na lijep način“. Sa vjerom u ljude u proizvodnju municije i oružja. Zamisli slogana za reklamu. I naravno tema na ovim prostorima super za komentarisanje i prepoznavanje svih vrsta bolesti društva, manijakalnih izjava i slično. Jedan od komentatora iznosi neke statističke podatke koliko djece pogine od svakog proizvedenog metka i ne znam od kuda mu taj podataka ali to je kao nekih 50 % da svaki proizvedeni metak ubije neko dijete i zgrožava se nad činjenicom proizvodnje oružja. I dobro tu meni nema ništa čudno čovjek bi rekao jedno razumno razmišljanje. Da bi se svakako javio komentator, a uvijek se javi barem jedan, koji će to negirati nazivajući ovog gore dotičnog bolesnim u mozak smatrajući da smo (znači svi mi neki) imali najviše problema upravo zbog takvih kao ovaj bolesnik što ne podržava rati i ubijanje i da treba ojačati i povećati proizvodnju oružja poentirajući na kraju da je ovo ovdje Balkan i ništa se „nezna“. Na prvu svakako bi komentar na ovog drugog komentatora bio da nije bolest sve što boli. Međutim kad čovjek onako trezveno razmisli svjestan gdje i pod kojim okolnostima živi iz ovog drugog komentara bi se moglo izvući i po neka lekcija. Da zaista ovo jeste Balkan i izgleda da sve ono što je nenormalno ovdje dobija oblik normalnog ili se može svrstati pod normalno. Pa tako neko ko podržava oružje, ratove i slične kataklizme civilizacije na Balkanu može argumentovano nazvati nekoga ko osuđuje proizvodnju oružja i ratove bolesnim u mozak. Da zaista ispada da su svi oni koji žive na Balkanu i koji smatraju da su ratovi zlo i naopako i da treba učiniti sve da se spriječe ustvari bolesni u mozak i naivne budale. Biće da se na Balkanu uvijek živi između dva rata. Kada jedan prođe živi se u iščekivanju i pripremi za drugi. Ako se na ovo doda i ta socijalna priča i činjenica da se sve više provlači teza da je u ratu bilo bolje „jer su barem svi bili jednaki“ aludirajući na svakodnevnu nepravdu koja egizstira na ovim prostorima kao rezultat političkih i inih drugih oligarha zaista se može postaviti pitanje budućnosti i izvjesnosti mira. Izgleda da zaista ispadne naivno i glupo otpisati opciju rata na Balkanu u bilo koje vrijeme. Svakako ironija u svoj ovoj priči će biti da će opet oni koji prizivaju rat radi socijalne jednakosti ratovati za iste one kojih su ih doveli u to stanje socijalne nejednakosti, jada i bijede. Svakako sve će to biti upakovano u neki viši cilj i ideju, pod obavezno začinjenju nacionalizmom ili nekim teritorijalnim pretenzijama, koja se mora braniti do smrti gdje će i ove druge balkanske „sive eminencije“, „normalni balkanski likovi“ koje protivnike ratova nazivaju bolesnim u mozak doći na svoje i imati priliku da pokažu svu silinu patriotizma braneći ideale za koje nemaju pojma ni šta predstavljaju ni gdje ih vode. Svakako ratni put je samo jedan, a to je razaranje i propast, a s obzirom da je ovo Balkan biće da je to sasvim prirodno i normalno. Da bude još prirodnije dobrim dijelom se taj začarani mit Balkana kao bureta baruta prenio na mlađe generacije i oni su dobrim dijelom skloni takvim komentarima kao što je gore navedeni. Baš onako jedan Balkanski prirodan slijed događaja.