Razocaravao bih se u ljude skoro svakodnevno da nisam vec odavno digao ruke od njih i da se ne osjecam sasvim prijatno u svojoj samoci. Ustvari nije to potpuna samoca, imam par bliskih i dragih osoba oko sebe, pa neke daleko – a volio bih da su mi blize, i hrpu onih koji zive u knjigama, a koje cesto posjecujem i koji mene posjecuju. A i one koje citam, poput gromade od covjeka koja ode neki dan. Mimo toga, svako novo smisleno poznanstvo, pogotovo u ovim godinama, dozivljavam kako endemsku rijetkost. Nabrao sam skoro pedeset godina, u tri drzave, i u svakoj golema vecina funkcionise po istoj matrici. Ono sto trazim, nesvjesno, nenamjerno, jeste sposobnost da se u drugom prvo vidi pojedinac, osoba od krvi i mesa sa svim svojim manama i vrlinama, a ne prvenstveno pripadnik bilo kojeg kolektivnog identiteta, bila to rasa, nacija, pol, imovinsko stanje, drustveni polozaj, i da se drugaciji ne mrzi, ne ponizava a priori. A toga je malo, na takve se rijetko nailazi. Mozda ni ja nisam jedan od njih, ali zelio bih biti, makar tezim tome. Mislim da je jedna od najvecih vrlina koju covjek moze posjedovati, a istovremeno jako rijedak dar, ne biti robom predrasuda i stereotipa. I zato velim da bih se da nemam svog mikrokozma razocaravao skoro svakodnevno, jer me cesto na osnovu izgleda, pola, boje koze, na osnovu imena – jer znaju kakvog je porijekla pa me zato smatraju svojim, ili ne znaju pa me opet zato smatraju svojim, jer me po bilo cemu smatraju svojim – a nisam, pa otvore dusu i bljuju gadosti umisljene superiornosti ili barem provuku kakav suptilan nagovjestaj mrznje prema nekom drugacijem, od kojih mi je jednako muka. Zato ove drage, pa ove koje citam i ove iz knjiga jos vise volim.