Kako se polako počnu približavati neki datumi, meni se smuči život u ovoj nakaradnoj nedođiji. Sve teže podnosim dominaciju morbidnosti i paranoje nad normalni ljudskim mozgom. A tek kada vidim izjave političara osjetim blagnu mučninu a pred očima mi se pojave velike entitetske vođe kako žongliraju kostima mrtvih sa zadovoljnim osmjehom na licu u fazonu opet smo vas sjebali.
Umoran sam od tih komemoracija i nikad zaboravljanja, umoran sam od brojenja kostiju svaki dan. Ne mogu vise da trpim pobjede u kojima si izgubljeni toliki zivoti, ne mogu da podnosim govore velikih entitetskih vođa. Ne želim da gledam zločince kao pomoćnike ministara. Čime sam zaslužio da mi se nepravda smije u lice dok oni iz fotelja upiru prstom u mene da sam zločinac a zahrđali nozevi sa okorjelom krvi na oštricama su u njihovoj torbi, ne mojoj. Dopizdilo mi je vise da pola godine ova zemlja zivi negdje u prošlosti, dopizdila mi je ova drzava u cjelini ili bolje rečeno kazan pun morbidnosti, paranoje, licemjerija, mržnje, fašizma i najnizih ljudskih poriva. Samo želim da jednom vidim sunce iznad ovog mračnog vilajeta a to se po svemu sudeći neće skoro desiti.
Neće iz prostog razloga jer smo upali u kolotečinu rasprodaje bola. Laznih izvinjenja i krokodilskih suza koje pune bankovne račune. Previše je hladnokrvne laži kojima se sami obmanjujemo, nespremni da priznamo da je i naš metak ubijao isto kao i tuđi. Nema ljudskosti, nema samokritike. Kad se približe ti datumi kojih ima previše da bi ih sve navodio jednog po jednog a niti ima potrebe jer za sve važi ista priča koju govorim. Kad zakucaju na vrata ti datumi, nestane sve sto gradimo i pretvori se u prah po kojem gaze ešaloni najvećih patriota.
Ozbiljno počinjem da zavidim komšijama koji se vrate iz inostranstva na odmor jednom godišnje na mjesec dana i kad dođu nemaju pojma sta su nam novo uveli ili povećali od dadzbina a i svejedno im je jer pale nazad uskoro. Isto tako nemaju pojma kojem stradanju iz proslosti opet koračamo u susret kako bi ga javno ponovo proživjeli i obilježili a takođe ni koje pobjede uskoro slavimo iako danas u tim pobjedama malo populacije može normalno da živi a sve više ljudi prestaje i da se bori kako bi normalno živjelo i dižu sidro čim prije mogu.