Uvijek su me upozoravali da se čuvam lošeg društva. Nitko nije rekao da ne budem loše društvo. Roditelji uvijek vide svoje dijete kao dobro, ugroženo i nezaštićeno u svijetu prepunom čudovišta. Nikad me nitko nije vidio kao kurvu, narkomanku koja puši strancima na stanici za 20KM da bi dobila za novi šut ili liniju, nitko me nikad nije vidio kao djevojku koja kleči u javnom WC-u u mokraći muškaraca i guta njihovu mokraću samo da bi dobila para da se ponovo nadrogira i uđe u svoj mali raj, nitko nikad nije ni pomislio da je to moguće. To je za druge ljude, za nečiji tamni svijet, za daleke zemlje i za nepoznate, bezimene i izgubljene. To nije sudbina jedne djevojke. Djevojčice. Jedne Ane tatine mezimice i mamine kćerke. Sa odličnim vladanjem i ocjenama, besprijekornim tenom, lijepim ponašanjem i divne plave kose.
Za sve postoji prvi put i posljednji. Kad sam prvi put probala ”bobu” znala sam da sam čitav život čekala na taj osjećaj. Bilo je kao da se svijet oko mene promijenio. Sve je dobilo blaže, ljepše i nježnije boje, oblike i istinski sam voljela sebe i ljude koji su me okruživali. Grlila sam ljude, ljubila nepoznate momke, glazba je bila tako dobra, uživala sam u dimu, znoju, pokretima, tijelo mi je izgubilo osjećaj težine, moje štikle su bile savršene, skoro da nisam osjetila bol u prstima, jednostavno sam potonula u osjećaj blaženstva, bezbrižnosti, lakoće i slobode od svijeta u kojem sam dosad živjela. Htjela sam da zadržim taj osjećaj zauvijek za sebe, da ga zarobim u svojim venama, srcu, tijelu i svom životu-I već tada sam znala da sam ovisnica.
Sa 23 godine sam prvi put probala drogu. Esker tako mu je popularno ime. Upravo sam diplomirala, izašla na večeru sa svojima a kasnije imala dogovoren izlazak na party u gradu, u stanu jednog glazbenika, kasnije svirka uživo i moje prijateljice i momak s kojim sam u vezi dvije godine. Nisam imala planove za svoj život. Nekako se sve dešavalo prirodno i po logičnom redoslijedu. Vjerovala sam kako moram imati odlične ocjene, dobro vladanje, upisati fakultet koji ima najveće izglede za budući posao, i naći momka koji će biti fin, dobar i u kojeg ću se zaljubiti. Bila sam jedna hladna osoba sad kad pogledam unatrag. Jedna hladna djevojka bez stvarne strasti u životu. Nikad nisam strastveno branila svoje stavove, ušla u raspravu, upala u nevolju, ukrala sitnicu u prodavnici, bila glasna ili nepristojna. Nisam to bila ja. Htjela sam ponekad da ostanem sjediti u autobusu kad uđe neka starica ali moj usađeni odgoj je mene uvijek prvu podizao da sjedne ta stara baka, koliko god da sam ja umorna bila nekako je moja reakcija bila da ustanem, koliko god da sam nervozna bila moja reakcija je bila da prešutim i svojoj majci, tati a i momku kad je počeo da prigovara za moje izlaske i koncerte na koje sam voljela ići. Bila sam odgojena i vaspitana da budem onakva kakva jesam. Nije to bio plod mog stvarnog karaktera već godina i godina usađivane discipline, vjerovanja i odgoja da tako mora biti. Jedna mala boba je sve to promijenila. Kao čudotvoran lijek. Te noći kad mi je nepoznata žena prišla u WC-u i vidjela kako sam blijeda dala mi je tu tabletu i namignula mi, bez ikakvog razmišljanja sam je uzela, progutala i zalila vodom sa česme. Nisam nijednom preispitala tu odluku, taj čin, to što sam uradila. Uzeti tabletu od nepoznate osobe, koja mi je lijepo namignula, šarmantno dodala plavu tabletu i potapšala me po ramenu. Osjećala sam neku povezanost s njom. Nešto van ovoga svijeta. I za nekoliko minuta me uhvatilo. Znala sam da sam to čekala čitav život i da ne želim živjeti bez tog osjećaja nikad više.
Kad bi dijelila svoj život na prije i poslije droge. S drogom sam proživjela najljepše i najuzvišenije trenutke svog života. Bez droge sve je bilo sivo. Dosadno i trenutci velikih osjećaja, doživljaja i emocija su bili rijetki, blagi i tupi. Sve je bilo bezveze. Sjećam se ponekad svojih nekadašnjih emocija prema životinjama na primjer. Jako sam voljela svoju pudlicu Pikija i šetala sam svaki dan s njim kroz park, igrao se sa drugim cukama, bio je mek kao pahuljica, drag i sladak cuko. Razbolio se jednom i morali smo ga uspavati. To mi je slomilo srce. Uvijek kad bi se sjetila tog trenutka u veterinarskoj stanici krenule bi mi suze na oči, jednom sam se nadrogirala i sjetila se Pikija, po prvi put u životu nisam bila tužna, bila sam presretna što je Piki konačno mrtav, slobodan i što je tu negdje na nebu i gleda me, osjećala sam uzvišenost, ljubav i moje sjećanje na mrtvog Pikija je pretvoreno u prekrasnu uspomenu, prepunu ljubavi, nade i ljepote. Moj život prije droge bio je bezvezan život. Život svih ljudi koji moraju da ustanu na posao, da rade usrane poslove, trče za prokletim parama, plaćaju račune, strahuju za život, djecu, brak i budućnost. I ja sam bila takva. Sa 23 godine sam se već brinula o tome gdje ću živjeti sa svojim momkom, budućim mužem, u kojoj banci kredit uzeti, kad da se vjenčamo, kad da rodim, kad ovo, kad ono… I sve je to nestalo. Sa 23 godine sam bila žena sa svim brigama ovog svijeta na ramenima. Smješkala sam se na obiteljskom ručku, ugađala budućoj svekrvi, prala suđe brzo i poletno, riješila sve ispite u roku, magisterij privela kraju, bila sam programirana kao i sve oko mene, bila sam zarobljena a ništa nisam dobila zauzvrat. Znam jednim dijelom sebe da sam danas zarobljena i ovisnica. Da ne mogu provesti dan bez igle, linije ili nečega da me podigne ili spusti ali ovaj život ne želim mijenjati ni za šta. Ovdje sam sretna. Ovdje zauzvrat dobijem smisao. Moj prošli život nije imao smisla. To sam shvatila kad sam prešla na iglu.
Moj prošli život je bio siv. Isplaniran. Programiran. Bila sam u zatvoru. Kao i milioni drugih ljudi a onda sam otkrila osjećaje koji su bili van ovog postojanja, vremena i tijela. U dvije godine sam postala teška ovisnica. Nakon partya gdje sam probala bobu, već sutradan sam morala popiti nekoliko tableta za smirenje zbog drhtavice, nesanice a onda sam ih zalila sa votkom da se smirim kako treba. Zaboravila sam na to iskustvo ali nakon desetak dana sam otišla u stan tog glazbenika i probala ponovo, uzela sam nekoliko komada eksa, nešto trave i speeda. On me uputio kako da šta koristim i da pazim da ne uzimam odjednom sve i kako da duže traju efekti, kako da se kasnije opustim, kako da se podignem, razgovarali smo satima, napušili smo se njegove jake trave, ožednila sam pa sam zalijevala ledenom pivom grlo, nisam mogla da prestanem, nisam mogla da stanem, pušila sam i pila, svijet je ponovo dobio svoju novu dimenziju, svjetlost, blagost i sreću. Promatrala sam tog momka koji mi se gadio na početku kad sam ušla u stan, nered, pune pepeljare, novine na podu, smrad, smeće, omoti od pice, prazne flaše, razvaljen stan i išarani zidovi-A sad je sve to imalo smisla, romantiku, draž. Sve je bilo tako lijepo i nježno a on je sad djelovao prekrasan.
Kad sam se vratila kući odmah sam utrčala u kupatilo, oprala se temeljito, isprala usta sa vodicom, stavila parfem, kremu i oprala kosu. Bila sam svježa ali oči su mi bile mutne, stavila sam mnogo kapi u oči i otišla spavati, sutra sam imala ručak kod njegovih, moram biti sabrana i mirna. To se nikad nije desilo. Taj ručak. Jednostavno ujutro nisam mogla ustati, moja mama je mislila da sam bolesna, da imam prehladu, da mi nije dobro. Već sam lagala. Uskoro sam samo nazvala svog momka i raskinula preko telefona. Uzela sam te noći jednu liniju speeda i izašla u grad sama. Bilo mi je nevjerovatno. Svojima sam rekla da idem pomoći kolegici oko diplomskog rada i noćit ću kod nje. Lagala sam, varala sam a od mame sam ukrala nešto nakita i prodala u zlatari i ponovo uzela droge da se sredim do zore. To sam ponavljala često, bez ikakve griže savjesti. Lagala sam roditeljima, nisam se javljala prijateljicama, odjebala sam svog dosadnog momka, i izlazila sam. Najsretnija sam bila u klubovima kad uđem u WC, spustim poklopac šolje i sačekam da prvi val krene, da osjetim djelovanje, da vidim kako svijet mijenja svoj oblik, djelovanje droge i taj osjećaj koji daje smisao mom postojanju. Veoma brzo sam izgubila ljepotu, oblik grudi, lice mi je postalo istrošeno, djelovala sam bolesna a onda su me moji roditelji otkrili, izbacili iz kuće ako ne odem na liječenje i tu sam se našla bez ikakvog izbora. Bez novca, bez prihoda, bez momka, bez ičega. Majka je plakala kao da je kraj svijeta što je našla nešto trave i praha u mojoj ladici, otac me udario a onda prijetio, bila sam hladna na njihove reakcije i prijetnje, htjela sam samo da mi vrati moju travu i kokain koji je držao u ruci, plakala sam, trebao mi je fiks, nije me bilo briga šta pričaju, nisam čula ni vidjela ništa više osim njegove ruke i prsta koji je držao u visini i usta koje su izbacivale neke riječi. Uzela sam makaze sa stola gdje je mama krojila i zbola ga u ruku u kojoj je držao drogu, zgrabila sam je ona me uhvatila za kosu i snažno sam je ugrizla, do krvi, do kosti sam je držala samo da me popusti više i da idem iz tog jebenog zatvora. Istrčala sam i spustila se niz stepenice i odmah sam ušmrkala na pločniku ostatak ali nisam mogla smotati jebeni joint jer sam se tresla…
Morala sam negdje prenoćiti i sjetila se glazbenika. Na trafici sam kupila vlažne maramice jer sam imala krv oko usta kad sam ujela mamu, obrisala sam se, pogledala u ogledalo, stavila puder i mnogo rumenila i maskare i sjajilo. Izgledala sam bolje. Kod glazbenika sam otišla jer sam htjela da popravim sebe i ovu noć. Te noći sam prešla na heroin. Na iglu. Sve dotada je bilo kao neka priprema za iglu. Na igli sam dosegla vrhunac svog života na zemlji, osjećala sam se svemoćno i oprostila sam sebi sve loše osjećaje, mojoj mami sam htjela samo najbolje, tatu sam zagrlila u svojim mislima i sve je bilo predivno, bez posljedica, bez straha koji me progonio cijelo vrijeme, bez reda koji me pritiskao i gušio. Moj smisao života je pronađen. On je bio droga. Živjela sam, radila sam, postojala sam samo za fiks. Za drogu. Za taj osjećaj se živi. I umire.
Brzo nakon toga sam ostala bez para. Glazbenik je tražio da radim ako želim živjeti kod njega a prostitucija je najbolji način zarade. Nisam mogla da to uradim. Ali prva kriza me natjerala da za jednu noć popušim trojici momaka iza autobuske stanice, jedan me snimao i tjerao da gutam, držala sam usta otvorenima dok su pljuvali u njih i morala gutati. Zaradila sam za jednu noć dovoljno za narednih tri dana drogiranja, tad sam shvatila da je to što sam napravila beznačajno, osjećaj koji mi je pružila droga je bio daleko veći nego poniženje na koljenima ispred tih momaka koji su mi se smijali, pljuvali u moja usta, i svršavali mi na lice pa me slikali i snimali, tjerali me da oblizujem usne. Zaradila sam i to je bitno. Drogirana sam i sretna. Glazbenik je bio presretan sa mnom, on mi je i dao prvu injekciju heroina, uputio me kako se koristi, šta se radi, koja je mjera najbolja i kako se pravilno drži igla i nalazi vena. On je bio moj svećenik, doktor, moj učitelj. Moj ljubavnik i duhovni vođa. Osjećala sam se sigurno s njim. Nekad sam se bojala igle a danas sam bila ravnodušna jer igla je u sebi imala ono za šta sam ja živjela. Lijek.
Nitko me nije mogao pronaći danima. Navečer sam išla na stanicu, ili bi on doveo neke likove i na meni su pravili redaljke, nisam osjetila vlastito tijelo, bilo je važno zaraditi za sljedeći fiks ali kad mi je jednom rekao kako moram usporiti i srediti se jer neće nitko da jebe narkomanku uvrijedila sam se. Pogledala sam se na ogledalo i zaista sam morala da se sredim, tražila sam panično torbicu sa šminkom, nered je bio posvuda, smeće, igle, papirići, prljavština a u ćošku stana sam vidjela mrtvog pacova i stresla sam se od straha, trebala sam se okupati, ali onda sam primjetila koliko je prljavo kupatilo, tako neljudski prljavo, koliko smrada ima u njemu, zidovi su bili crni od gljivica i vlage, šolja prepuna govana, mokraće, sve je smrdilo, negdje sam našla prašak za veš i sve posula i vrelom vodom saprala koliko se moglo, pustila sam vodu, brzo se okupala, nekim džemperom sam prebrisala cijelo kupatilo a onda sam utrčala u dnevni boravak, on je spavao mrtav pijan, iz ladice sam uzela šaku tableta za smirenje, aspirina, i protiv bolova, morala sam biti smirena za večeras i našminkati se i obući elegantno, morala sam se sabrati. Večeras moram da odradim nekoliko njih i da onda budem mirna barem nekoliko dana. Ne mogu više raditi po jednog ili trojicu. Večeras moram barem deset da ih odradim, da zaradim i da odmah odvojim na stranu za fiks, igle i robu. Glazbenik je ugovorio u stanu da dođu. Znam za prvu dvojicu ne znam uopšte za ostale, neki dolaze sa prošlim muškarcima a neki prvi put uglavnom nije mi bitno. Bitan mi je fiks, osjećaj za koji ja živim. Dok sam gledala svoj odraz u ogledalu kao da sam gledala jednu drugu sebe. Neka tamo žena. Daleka, nepoznata i nedostižna ona djevojka o kojoj su mi pričali kad sam bila mala. Loše društvo. Djevojka iz lođeg društva. Ja. Nisam sanjala da ću biti ja dio te slike. Udaljena djevojka, izolirana iz normalnog društva, iz sredine koja živi kako treba, kao sav ostali normalan svijet. Djevojka sa jakom šminkom, vitkim tijelom u ogledalu i beživotnih očiju i ravne kose gledala je u mene kao mrtvac koji je našminkan da djeluje živo taj posljednji put na ovom svijetu dok mu je otvoren kovčeg. Ali isplati se. Znam da se isplati. Nikad nisam bila sretnija nego drogirana. Ništa na ovom svijetu ne može da se ravna sa osjećam kad sam nafiksana, pod nečim, na nečemu. Ništa. Samo kad sam čista na pamet mi pada prošli život. Život gdje sam imala momka, majku i oca. Gdje sam završila faks sa nagradama, imala prijateljice, rodbinu i drage tetke i bake koje su mi davale poklone, džempere i sa mnom pričale kao sa vječnom djevojčicom. To je neki bivši daleki život. U koji se više ne mogu vratiti, ne osjećam se dobrodošla tamo. Vidim ih kako sjede za stolom, topla hrana, supica za želudac, rakijica, topla variva, meso i pita. Stalno mi netko nešto dodaje na tanjir, pita me kako sam, šta radim, da jedem još, da uzmem hljeba obavezno, da sam premršava. Svi oko mene i sa mnom. Nisam više tamo pripadala. Ovo sam sad ja. U prljavom kupatilu, našminkana kao kurva i pod djelovanjem tableta za smirenje, čekam prve momke da im popušim za svoj fiks. Glazbenik je spominjao neke specijalne želje i dobru lovu ali nisam ga čula, nisam ga slušala. O kakvim je željama bilo riječ, čula sam samo da ću zaraditi brdo para ako odradim kako treba.
Dva momka su prvo ušla i dali su mi odmah na vratima novac, nisu htjeli da budem drogirana kad budem pušila jer će me snimati i žele da budem fokusirana. Uredu rekla sam. Kleknula i otvorila usta, jedan je držao kameru a drugi me snažno nabijao u usta, plakala sam ali nisam smjela da uzmem pauzu, slušala sam komentare, upute da gledam u sjajni telefon koji je osvjetljavao moje lice, rekli su da sam slatka, ošamarili su me nekoliko puta. Kad su završili i otišli odmah sam se umila, ponovila šminku, oprala usta i sve spremila za svoj fiks. Sljedeći će doći za pola sata. Moram biti sređena za trojicu koji dolaze. I bila sam. Osjećala sam se tako dobro. Tako spremno za sve. Tako slobodno. U mojoj krvi je već vreo heroin razbistrio sve moje sumnje, prošle misli o nekadašnjem životu iz kojeg sam nestala i bila sam spremna na sve. Kad su ušli u kuću, sjedila sam na kauču, Glazbenik ih je uputio odmah prema meni, na vratima sam vidjela da je već preuzeo pare, odmah su mi prišli i rekli da kleknem i otvorim usta-Jedan me držao za ruke na leđima, stavio mi lisice, prepala sam se da su policajci, nisu bili, rekli su da otvorim usta i počeli pišati jedan po jedan, nisam smjela prosipati sve sam gutala, radilo se o velikoj količini mokraće, imali su prljave kurčeve, smrdila sam na pisoar, na WC šolju i tako su me zvali, osjećala sam se odvratno ali u mom mozgu je također bio osjećaj kako sam ja negdje drugo, kako nisam tu, kako je heroin u meni mene odvojio i od ove žene isto kao što me odvojio od one djevojke koja je imala obitelj, momka, prijatelje i normalan život. Onda me jedan uhvatio za kosu a drugi mi otvorio usta a treći mi sjeo na lice, vrištala sam u tom trenutku, njima je bilo smiješno, otimala sam se ali nisam mogla da se pomjerim, lisice su me čvrsto stegnule, a oni su mi držali glavu i usta, znala sam da će mi se posrati u usta kreten, vrištala sam i čekala Glazbenika da me brani, on je samo sjedio i gledao i klimao glavom. U usta mi je ušlo njegovo ogromno govno. Moj krik je ugušen sa velikim komadom govneta, ušlo je bez problema jer sam vrištala cijelo vrijeme i samo je uletjelo iz njegovog čmara direktno do mojeg grla, zalijepilo mi se za glasnice i onda su mi zatvorili usta i čekali da progutam, mislila sam da ću umrijeti. Nisam mogla umrijeti. Već sam nekad davno bila mrtva. Imala sam osjećaj da ću jednostavno pući od smrada, od ukusa govneta od situacije u kojoj sam ali bila sam vezana, nepomična, ljudsko smeće, postala sam WC šolja na kraju samo za taj osjećaj blaženstva, nedodirljivosti, slobode. Gutala sam brzo i snažno… Cijelu noć.
Ujutro sam bila toliko usrana i mokra da nisam više ličila na čovjeka već na vreću za smeće. U sebi sam imala osjećaj nadutosti, težine, u stomaku sam imala nešto nalik na mučninu ali poput blage težine, kao da sam se najela mesa a ne govana i mokraće, sperme i pljuvačke. Kad sam se dodeturala do kupatila očekivala sam da ću povratiti ali bila sam preslaba za to, već sam probavila većinu njihovih govana u meni su, otišli su niz mene kao niz WC šolju. Novac je bio na stoliću, ogromna količina tableta, praha i vrećica u kojima je bila trava uredno su stajali na jednom ogledalu. Glazbenik je bio mrtav s iglom u ruci, već je smrdio i on na urin, i na govna jer se leš nakon nekog vremena opusti i iz sebe pusti govna, znoj, gasove, smrad i urin. On je bio leden ali usran i popišan. Htjela sam nazvati nekoga ali nije bilo telefona u kući, nisam znala gdje da odem, htjela sam samo fiks, drogu i da se okupam. Stajala sam usrana i upišana na sredini tog pakla i htjela da odem odatle, da se spasim, da nestanem kao što sam nestala iz svih dosadašnjih života. Da sve ovo zamijenim sa nekim i nečim drugim. Htjela sam što prije onaj osjećaj slobode, daljine i ljepote. Sjela sam pored njega, bio je hladan, leden, ukočen, igla mu je virila iz ruke, na stolu je bilo dovoljno robe za zlatni šut. Za posljednji put. Za kraj. Za osjećaj zbog kojeg živim već dvije godine. Uzela sam iglu iz njega, napravila sve što treba, nisam se okupala, nisam povraćala, ne. Znala sam da će sve to nestati kad se ubodem, kad odem konačno od svega ovoga. Da ne treba ništa drugo osim toga i sve će biti uredu. I tako je bilo, ubrizgavala sam u sebe i osjetila kako sav taj smrad u kojem sam živjela postaje miris, kako govna kojima sam posuta liče na čokoladu, na šećer, čak i kad sam podrignula i osjetila u grlu i dau smrad govana već su postali kao najljepši miris, dar od Boga, bila sam sretna i naslonila sam se na Glazbenika, on je bio hladan kao led ali već je u mojim mislima on bio kao neki prekrasan kip, prelijepa figura, spomenik naše ljubavi na koji sam se naslonila,stan je opet zablistao svim bojama i oblicima, telefon je zvonio, smijala sam se jer netko zove i nisam znala odakle zvoni, taj zvuk je bio kao najljepša glazba koju proizvodi najbolji simfonijski orkestar na svijetu, bila sam ponovo ondje gdje sam išla cijelo ovo vrijeme. Uhvatila sam taj osjećaj, pritisnula iglu do kraja i otišla. Zagrlila sam ga, i on mene, svijet je stao samo za nas, za ovaj osjećaj se živi i umire. Konačno sam slobodna. Zauvijek.
…Jučer u 22 sata je policija upala u stan M.R 28 godina zbog anonimne prijave o potencijalnom trgovanju drogom. Na licu mjesta su zatekli A.R 25 godina i vlasnika stana mrtve na licu mjesta. Uzrok smrti je prekomjerna doza narkotika, istraga je u toku. Prema posljednjim podacima zloupotreba narkotika je u sve većem porastu zajedno sa uzrocima smrti koji se vežu direktno za narkotike… A sad slijedi vremenska prognoza za sutra, čeka nas divan i sunčan dan pa možete da iskoristite vrijeme koje nas očekuje za šetnju, biciklizam ili odlazak na planinu. Želimo vam ugodnu i prijatnu noć.
Uvijek su me upozoravali da se čuvam lošeg društva. Nitko nije rekao da ne budem loše društvo. Roditelji uvijek vide svoje dijete kao dobro, ugroženo i nezaštićeno u svijetu prepunom čudovišta. Nikad me nitko nije vidio kao kurvu, narkomanku koja puši strancima na stanici za 20KM da bi dobila za novi šut ili liniju, nitko me nikad nije vidio kao djevojku koja kleči u javnom WC-u u mokraći muškaraca i guta njihovu mokraću samo da bi dobila para da se ponovo nadrogira i uđe u svoj mali raj, nitko nikad nije ni pomislio da je to moguće. To je za druge ljude, za nečiji tamni svijet, za daleke zemlje i za nepoznate, bezimene i izgubljene. To nije sudbina jedne djevojke. Djevojčice. Jedne Ane tatine mezimice i mamine kćerke. Sa odličnim vladanjem i ocjenama, besprijekornim tenom, lijepim ponašanjem i divne plave kose.
Za sve postoji prvi put i posljednji. Kad sam prvi put probala ”bobu” znala sam da sam čitav život čekala na taj osjećaj. Bilo je kao da se svijet oko mene promijenio. Sve je dobilo blaže, ljepše i nježnije boje, oblike i istinski sam voljela sebe i ljude koji su me okruživali. Grlila sam ljude, ljubila nepoznate momke, glazba je bila tako dobra, uživala sam u dimu, znoju, pokretima, tijelo mi je izgubilo osjećaj težine, moje štikle su bile savršene, skoro da nisam osjetila bol u prstima, jednostavno sam potonula u osjećaj blaženstva, bezbrižnosti, lakoće i slobode od svijeta u kojem sam dosad živjela. Htjela sam da zadržim taj osjećaj zauvijek za sebe, da ga zarobim u svojim venama, srcu, tijelu i svom životu-I već tada sam znala da sam ovisnica.
Sa 23 godine sam prvi put probala drogu. Esker tako mu je popularno ime. Upravo sam diplomirala, izašla na večeru sa svojima a kasnije imala dogovoren izlazak na party u gradu, u stanu jednog glazbenika, kasnije svirka uživo i moje prijateljice i momak s kojim sam u vezi dvije godine. Nisam imala planove za svoj život. Nekako se sve dešavalo prirodno i po logičnom redoslijedu. Vjerovala sam kako moram imati odlične ocjene, dobro vladanje, upisati fakultet koji ima najveće izglede za budući posao, i naći momka koji će biti fin, dobar i u kojeg ću se zaljubiti. Bila sam jedna hladna osoba sad kad pogledam unatrag. Jedna hladna djevojka bez stvarne strasti u životu. Nikad nisam strastveno branila svoje stavove, ušla u raspravu, upala u nevolju, ukrala sitnicu u prodavnici, bila glasna ili nepristojna. Nisam to bila ja. Htjela sam ponekad da ostanem sjediti u autobusu kad uđe neka starica ali moj usađeni odgoj je mene uvijek prvu podizao da sjedne ta stara baka, koliko god da sam ja umorna bila nekako je moja reakcija bila da ustanem, koliko god da sam nervozna bila moja reakcija je bila da prešutim i svojoj majci, tati a i momku kad je počeo da prigovara za moje izlaske i koncerte na koje sam voljela ići. Bila sam odgojena i vaspitana da budem onakva kakva jesam. Nije to bio plod mog stvarnog karaktera već godina i godina usađivane discipline, vjerovanja i odgoja da tako mora biti. Jedna mala boba je sve to promijenila. Kao čudotvoran lijek. Te noći kad mi je nepoznata žena prišla u WC-u i vidjela kako sam blijeda dala mi je tu tabletu i namignula mi, bez ikakvog razmišljanja sam je uzela, progutala i zalila vodom sa česme. Nisam nijednom preispitala tu odluku, taj čin, to što sam uradila. Uzeti tabletu od nepoznate osobe, koja mi je lijepo namignula, šarmantno dodala plavu tabletu i potapšala me po ramenu. Osjećala sam neku povezanost s njom. Nešto van ovoga svijeta. I za nekoliko minuta me uhvatilo. Znala sam da sam to čekala čitav život i da ne želim živjeti bez tog osjećaja nikad više.
Kad bi dijelila svoj život na prije i poslije droge. S drogom sam proživjela najljepše i najuzvišenije trenutke svog života. Bez droge sve je bilo sivo. Dosadno i trenutci velikih osjećaja, doživljaja i emocija su bili rijetki, blagi i tupi. Sve je bilo bezveze. Sjećam se ponekad svojih nekadašnjih emocija prema životinjama na primjer. Jako sam voljela svoju pudlicu Pikija i šetala sam svaki dan s njim kroz park, igrao se sa drugim cukama, bio je mek kao pahuljica, drag i sladak cuko. Razbolio se jednom i morali smo ga uspavati. To mi je slomilo srce. Uvijek kad bi se sjetila tog trenutka u veterinarskoj stanici krenule bi mi suze na oči, jednom sam se nadrogirala i sjetila se Pikija, po prvi put u životu nisam bila tužna, bila sam presretna što je Piki konačno mrtav, slobodan i što je tu negdje na nebu i gleda me, osjećala sam uzvišenost, ljubav i moje sjećanje na mrtvog Pikija je pretvoreno u prekrasnu uspomenu, prepunu ljubavi, nade i ljepote. Moj život prije droge bio je bezvezan život. Život svih ljudi koji moraju da ustanu na posao, da rade usrane poslove, trče za prokletim parama, plaćaju račune, strahuju za život, djecu, brak i budućnost. I ja sam bila takva. Sa 23 godine sam se već brinula o tome gdje ću živjeti sa svojim momkom, budućim mužem, u kojoj banci kredit uzeti, kad da se vjenčamo, kad da rodim, kad ovo, kad ono… I sve je to nestalo. Sa 23 godine sam bila žena sa svim brigama ovog svijeta na ramenima. Smješkala sam se na obiteljskom ručku, ugađala budućoj svekrvi, prala suđe brzo i poletno, riješila sve ispite u roku, magisterij privela kraju, bila sam programirana kao i sve oko mene, bila sam zarobljena a ništa nisam dobila zauzvrat. Znam jednim dijelom sebe da sam danas zarobljena i ovisnica. Da ne mogu provesti dan bez igle, linije ili nečega da me podigne ili spusti ali ovaj život ne želim mijenjati ni za šta. Ovdje sam sretna. Ovdje zauzvrat dobijem smisao. Moj prošli život nije imao smisla. To sam shvatila kad sam prešla na iglu.
Moj prošli život je bio siv. Isplaniran. Programiran. Bila sam u zatvoru. Kao i milioni drugih ljudi a onda sam otkrila osjećaje koji su bili van ovog postojanja, vremena i tijela. U dvije godine sam postala teška ovisnica. Nakon partya gdje sam probala bobu, već sutradan sam morala popiti nekoliko tableta za smirenje zbog drhtavice, nesanice a onda sam ih zalila sa votkom da se smirim kako treba. Zaboravila sam na to iskustvo ali nakon desetak dana sam otišla u stan tog glazbenika i probala ponovo, uzela sam nekoliko komada eksa, nešto trave i speeda. On me uputio kako da šta koristim i da pazim da ne uzimam odjednom sve i kako da duže traju efekti, kako da se kasnije opustim, kako da se podignem, razgovarali smo satima, napušili smo se njegove jake trave, ožednila sam pa sam zalijevala ledenom pivom grlo, nisam mogla da prestanem, nisam mogla da stanem, pušila sam i pila, svijet je ponovo dobio svoju novu dimenziju, svjetlost, blagost i sreću. Promatrala sam tog momka koji mi se gadio na početku kad sam ušla u stan, nered, pune pepeljare, novine na podu, smrad, smeće, omoti od pice, prazne flaše, razvaljen stan i išarani zidovi-A sad je sve to imalo smisla, romantiku, draž. Sve je bilo tako lijepo i nježno a on je sad djelovao prekrasan.
Kad sam se vratila kući odmah sam utrčala u kupatilo, oprala se temeljito, isprala usta sa vodicom, stavila parfem, kremu i oprala kosu. Bila sam svježa ali oči su mi bile mutne, stavila sam mnogo kapi u oči i otišla spavati, sutra sam imala ručak kod njegovih, moram biti sabrana i mirna. To se nikad nije desilo. Taj ručak. Jednostavno ujutro nisam mogla ustati, moja mama je mislila da sam bolesna, da imam prehladu, da mi nije dobro. Već sam lagala. Uskoro sam samo nazvala svog momka i raskinula preko telefona. Uzela sam te noći jednu liniju speeda i izašla u grad sama. Bilo mi je nevjerovatno. Svojima sam rekla da idem pomoći kolegici oko diplomskog rada i noćit ću kod nje. Lagala sam, varala sam a od mame sam ukrala nešto nakita i prodala u zlatari i ponovo uzela droge da se sredim do zore. To sam ponavljala često, bez ikakve griže savjesti. Lagala sam roditeljima, nisam se javljala prijateljicama, odjebala sam svog dosadnog momka, i izlazila sam. Najsretnija sam bila u klubovima kad uđem u WC, spustim poklopac šolje i sačekam da prvi val krene, da osjetim djelovanje, da vidim kako svijet mijenja svoj oblik, djelovanje droge i taj osjećaj koji daje smisao mom postojanju. Veoma brzo sam izgubila ljepotu, oblik grudi, lice mi je postalo istrošeno, djelovala sam bolesna a onda su me moji roditelji otkrili, izbacili iz kuće ako ne odem na liječenje i tu sam se našla bez ikakvog izbora. Bez novca, bez prihoda, bez momka, bez ičega. Majka je plakala kao da je kraj svijeta što je našla nešto trave i praha u mojoj ladici, otac me udario a onda prijetio, bila sam hladna na njihove reakcije i prijetnje, htjela sam samo da mi vrati moju travu i kokain koji je držao u ruci, plakala sam, trebao mi je fiks, nije me bilo briga šta pričaju, nisam čula ni vidjela ništa više osim njegove ruke i prsta koji je držao u visini i usta koje su izbacivale neke riječi. Uzela sam makaze sa stola gdje je mama krojila i zbola ga u ruku u kojoj je držao drogu, zgrabila sam je ona me uhvatila za kosu i snažno sam je ugrizla, do krvi, do kosti sam je držala samo da me popusti više i da idem iz tog jebenog zatvora. Istrčala sam i spustila se niz stepenice i odmah sam ušmrkala na pločniku ostatak ali nisam mogla smotati jebeni joint jer sam se tresla…
Morala sam negdje prenoćiti i sjetila se glazbenika. Na trafici sam kupila vlažne maramice jer sam imala krv oko usta kad sam ujela mamu, obrisala sam se, pogledala u ogledalo, stavila puder i mnogo rumenila i maskare i sjajilo. Izgledala sam bolje. Kod glazbenika sam otišla jer sam htjela da popravim sebe i ovu noć. Te noći sam prešla na heroin. Na iglu. Sve dotada je bilo kao neka priprema za iglu. Na igli sam dosegla vrhunac svog života na zemlji, osjećala sam se svemoćno i oprostila sam sebi sve loše osjećaje, mojoj mami sam htjela samo najbolje, tatu sam zagrlila u svojim mislima i sve je bilo predivno, bez posljedica, bez straha koji me progonio cijelo vrijeme, bez reda koji me pritiskao i gušio. Moj smisao života je pronađen. On je bio droga. Živjela sam, radila sam, postojala sam samo za fiks. Za drogu. Za taj osjećaj se živi. I umire.
Brzo nakon toga sam ostala bez para. Glazbenik je tražio da radim ako želim živjeti kod njega a prostitucija je najbolji način zarade. Nisam mogla da to uradim. Ali prva kriza me natjerala da za jednu noć popušim trojici momaka iza autobuske stanice, jedan me snimao i tjerao da gutam, držala sam usta otvorenima dok su pljuvali u njih i morala gutati. Zaradila sam za jednu noć dovoljno za narednih tri dana drogiranja, tad sam shvatila da je to što sam napravila beznačajno, osjećaj koji mi je pružila droga je bio daleko veći nego poniženje na koljenima ispred tih momaka koji su mi se smijali, pljuvali u moja usta, i svršavali mi na lice pa me slikali i snimali, tjerali me da oblizujem usne. Zaradila sam i to je bitno. Drogirana sam i sretna. Glazbenik je bio presretan sa mnom, on mi je i dao prvu injekciju heroina, uputio me kako se koristi, šta se radi, koja je mjera najbolja i kako se pravilno drži igla i nalazi vena. On je bio moj svećenik, doktor, moj učitelj. Moj ljubavnik i duhovni vođa. Osjećala sam se sigurno s njim. Nekad sam se bojala igle a danas sam bila ravnodušna jer igla je u sebi imala ono za šta sam ja živjela. Lijek.
Nitko me nije mogao pronaći danima. Navečer sam išla na stanicu, ili bi on doveo neke likove i na meni su pravili redaljke, nisam osjetila vlastito tijelo, bilo je važno zaraditi za sljedeći fiks ali kad mi je jednom rekao kako moram usporiti i srediti se jer neće nitko da jebe narkomanku uvrijedila sam se. Pogledala sam se na ogledalo i zaista sam morala da se sredim, tražila sam panično torbicu sa šminkom, nered je bio posvuda, smeće, igle, papirići, prljavština a u ćošku stana sam vidjela mrtvog pacova i stresla sam se od straha, trebala sam se okupati, ali onda sam primjetila koliko je prljavo kupatilo, tako neljudski prljavo, koliko smrada ima u njemu, zidovi su bili crni od gljivica i vlage, šolja prepuna govana, mokraće, sve je smrdilo, negdje sam našla prašak za veš i sve posula i vrelom vodom saprala koliko se moglo, pustila sam vodu, brzo se okupala, nekim džemperom sam prebrisala cijelo kupatilo a onda sam utrčala u dnevni boravak, on je spavao mrtav pijan, iz ladice sam uzela šaku tableta za smirenje, aspirina, i protiv bolova, morala sam biti smirena za večeras i našminkati se i obući elegantno, morala sam se sabrati. Večeras moram da odradim nekoliko njih i da onda budem mirna barem nekoliko dana. Ne mogu više raditi po jednog ili trojicu. Večeras moram barem deset da ih odradim, da zaradim i da odmah odvojim na stranu za fiks, igle i robu. Glazbenik je ugovorio u stanu da dođu. Znam za prvu dvojicu ne znam uopšte za ostale, neki dolaze sa prošlim muškarcima a neki prvi put uglavnom nije mi bitno. Bitan mi je fiks, osjećaj za koji ja živim. Dok sam gledala svoj odraz u ogledalu kao da sam gledala jednu drugu sebe. Neka tamo žena. Daleka, nepoznata i nedostižna ona djevojka o kojoj su mi pričali kad sam bila mala. Loše društvo. Djevojka iz lođeg društva. Ja. Nisam sanjala da ću biti ja dio te slike. Udaljena djevojka, izolirana iz normalnog društva, iz sredine koja živi kako treba, kao sav ostali normalan svijet. Djevojka sa jakom šminkom, vitkim tijelom u ogledalu i beživotnih očiju i ravne kose gledala je u mene kao mrtvac koji je našminkan da djeluje živo taj posljednji put na ovom svijetu dok mu je otvoren kovčeg. Ali isplati se. Znam da se isplati. Nikad nisam bila sretnija nego drogirana. Ništa na ovom svijetu ne može da se ravna sa osjećam kad sam nafiksana, pod nečim, na nečemu. Ništa. Samo kad sam čista na pamet mi pada prošli život. Život gdje sam imala momka, majku i oca. Gdje sam završila faks sa nagradama, imala prijateljice, rodbinu i drage tetke i bake koje su mi davale poklone, džempere i sa mnom pričale kao sa vječnom djevojčicom. To je neki bivši daleki život. U koji se više ne mogu vratiti, ne osjećam se dobrodošla tamo. Vidim ih kako sjede za stolom, topla hrana, supica za želudac, rakijica, topla variva, meso i pita. Stalno mi netko nešto dodaje na tanjir, pita me kako sam, šta radim, da jedem još, da uzmem hljeba obavezno, da sam premršava. Svi oko mene i sa mnom. Nisam više tamo pripadala. Ovo sam sad ja. U prljavom kupatilu, našminkana kao kurva i pod djelovanjem tableta za smirenje, čekam prve momke da im popušim za svoj fiks. Glazbenik je spominjao neke specijalne želje i dobru lovu ali nisam ga čula, nisam ga slušala. O kakvim je željama bilo riječ, čula sam samo da ću zaraditi brdo para ako odradim kako treba.
Dva momka su prvo ušla i dali su mi odmah na vratima novac, nisu htjeli da budem drogirana kad budem pušila jer će me snimati i žele da budem fokusirana. Uredu rekla sam. Kleknula i otvorila usta, jedan je držao kameru a drugi me snažno nabijao u usta, plakala sam ali nisam smjela da uzmem pauzu, slušala sam komentare, upute da gledam u sjajni telefon koji je osvjetljavao moje lice, rekli su da sam slatka, ošamarili su me nekoliko puta. Kad su završili i otišli odmah sam se umila, ponovila šminku, oprala usta i sve spremila za svoj fiks. Sljedeći će doći za pola sata. Moram biti sređena za trojicu koji dolaze. I bila sam. Osjećala sam se tako dobro. Tako spremno za sve. Tako slobodno. U mojoj krvi je već vreo heroin razbistrio sve moje sumnje, prošle misli o nekadašnjem životu iz kojeg sam nestala i bila sam spremna na sve. Kad su ušli u kuću, sjedila sam na kauču, Glazbenik ih je uputio odmah prema meni, na vratima sam vidjela da je već preuzeo pare, odmah su mi prišli i rekli da kleknem i otvorim usta-Jedan me držao za ruke na leđima, stavio mi lisice, prepala sam se da su policajci, nisu bili, rekli su da otvorim usta i počeli pišati jedan po jedan, nisam smjela prosipati sve sam gutala, radilo se o velikoj količini mokraće, imali su prljave kurčeve, smrdila sam na pisoar, na WC šolju i tako su me zvali, osjećala sam se odvratno ali u mom mozgu je također bio osjećaj kako sam ja negdje drugo, kako nisam tu, kako je heroin u meni mene odvojio i od ove žene isto kao što me odvojio od one djevojke koja je imala obitelj, momka, prijatelje i normalan život. Onda me jedan uhvatio za kosu a drugi mi otvorio usta a treći mi sjeo na lice, vrištala sam u tom trenutku, njima je bilo smiješno, otimala sam se ali nisam mogla da se pomjerim, lisice su me čvrsto stegnule, a oni su mi držali glavu i usta, znala sam da će mi se posrati u usta kreten, vrištala sam i čekala Glazbenika da me brani, on je samo sjedio i gledao i klimao glavom. U usta mi je ušlo njegovo ogromno govno. Moj krik je ugušen sa velikim komadom govneta, ušlo je bez problema jer sam vrištala cijelo vrijeme i samo je uletjelo iz njegovog čmara direktno do mojeg grla, zalijepilo mi se za glasnice i onda su mi zatvorili usta i čekali da progutam, mislila sam da ću umrijeti. Nisam mogla umrijeti. Već sam nekad davno bila mrtva. Imala sam osjećaj da ću jednostavno pući od smrada, od ukusa govneta od situacije u kojoj sam ali bila sam vezana, nepomična, ljudsko smeće, postala sam WC šolja na kraju samo za taj osjećaj blaženstva, nedodirljivosti, slobode. Gutala sam brzo i snažno… Cijelu noć.
Ujutro sam bila toliko usrana i mokra da nisam više ličila na čovjeka već na vreću za smeće. U sebi sam imala osjećaj nadutosti, težine, u stomaku sam imala nešto nalik na mučninu ali poput blage težine, kao da sam se najela mesa a ne govana i mokraće, sperme i pljuvačke. Kad sam se dodeturala do kupatila očekivala sam da ću povratiti ali bila sam preslaba za to, već sam probavila većinu njihovih govana u meni su, otišli su niz mene kao niz WC šolju. Novac je bio na stoliću, ogromna količina tableta, praha i vrećica u kojima je bila trava uredno su stajali na jednom ogledalu. Glazbenik je bio mrtav s iglom u ruci, već je smrdio i on na urin, i na govna jer se leš nakon nekog vremena opusti i iz sebe pusti govna, znoj, gasove, smrad i urin. On je bio leden ali usran i popišan. Htjela sam nazvati nekoga ali nije bilo telefona u kući, nisam znala gdje da odem, htjela sam samo fiks, drogu i da se okupam. Stajala sam usrana i upišana na sredini tog pakla i htjela da odem odatle, da se spasim, da nestanem kao što sam nestala iz svih dosadašnjih života. Da sve ovo zamijenim sa nekim i nečim drugim. Htjela sam što prije onaj osjećaj slobode, daljine i ljepote. Sjela sam pored njega, bio je hladan, leden, ukočen, igla mu je virila iz ruke, na stolu je bilo dovoljno robe za zlatni šut. Za posljednji put. Za kraj. Za osjećaj zbog kojeg živim već dvije godine. Uzela sam iglu iz njega, napravila sve što treba, nisam se okupala, nisam povraćala, ne. Znala sam da će sve to nestati kad se ubodem, kad odem konačno od svega ovoga. Da ne treba ništa drugo osim toga i sve će biti uredu. I tako je bilo, ubrizgavala sam u sebe i osjetila kako sav taj smrad u kojem sam živjela postaje miris, kako govna kojima sam posuta liče na čokoladu, na šećer, čak i kad sam podrignula i osjetila u grlu i dau smrad govana već su postali kao najljepši miris, dar od Boga, bila sam sretna i naslonila sam se na Glazbenika, on je bio hladan kao led ali već je u mojim mislima on bio kao neki prekrasan kip, prelijepa figura, spomenik naše ljubavi na koji sam se naslonila,stan je opet zablistao svim bojama i oblicima, telefon je zvonio, smijala sam se jer netko zove i nisam znala odakle zvoni, taj zvuk je bio kao najljepša glazba koju proizvodi najbolji simfonijski orkestar na svijetu, bila sam ponovo ondje gdje sam išla cijelo ovo vrijeme. Uhvatila sam taj osjećaj, pritisnula iglu do kraja i otišla. Zagrlila sam ga, i on mene, svijet je stao samo za nas, za ovaj osjećaj se živi i umire. Konačno sam slobodna. Zauvijek.
…Jučer u 22 sata je policija upala u stan M.R 28 godina zbog anonimne prijave o potencijalnom trgovanju drogom. Na licu mjesta su zatekli A.R 25 godina i vlasnika stana mrtve na licu mjesta. Uzrok smrti je prekomjerna doza narkotika, istraga je u toku. Prema posljednjim podacima zloupotreba narkotika je u sve većem porastu zajedno sa uzrocima smrti koji se vežu direktno za narkotike… A sad slijedi vremenska prognoza za sutra, čeka nas divan i sunčan dan pa možete da iskoristite vrijeme koje nas očekuje za šetnju, biciklizam ili odlazak na planinu. Želimo vam ugodnu i prijatnu noć.