Nema nikakve sumnje da živimo u osvit virtuelne stvarnosti. Svjedoci smo kvantnog skoka u istoriji čovječanstva, otvaraju se kanali i brišu granice i obrisi materijalnog svijeta, informatička revolucija na sva vrata, a opet tako diskretno, ulazi u naše živote. Dok neki od nas misle da je to sve u povoju, drugi znaju da je ta beba virtuelne stvarnosti odavno prerasla pelene, i da joj više priliči neko tinejdžersko doba.
Dakle stvar se odavno zahuktala. Sada kompozicija zvana svijet informatičke tehnologije broji nepregledne pantljičare vagona na kojima se nalazi utovareno naše praktično sve.
Virtuelni univerzum, u svojim kablovima i čvorištima, čuva podatke o našem saldu na računu, naše telefonske razgovore, naše fakture, pisma i fotografije, naša prijateljstva, porodicu, poslovne odnose, naše flertove, našu razonodu, naše strepnje i strahove. Telefon, televizor, vijesti, emisije, vicevi, citati, posao, pare – sve živi na mreži.
Kada su prije deceniju i po mladi po zabitima, po siromašnim opštinama od tetke iz njemačke počeli dobijati kompjutere, svi su mislili kako je to samo još jedna igračka, zalud za nezaposlene i besposlene. Da se od igrica zakržlja, i da takav nikad neće naći posao i postati neko.
Međutim, u prvom talasu se pokazalo da evolucija uvijek donese nešto što nismo mogli predvidjeti. Onaj mali koji je zgubidanio uz igrice sada zarađuje tri milje, nešto klika programira, otkud znam.
Onaj mali koji je bio na dnu kaze generacije izugbljene u tranziciji je zapravo sebe pronašao u tranziciji. Novo vrijeme nosi nove stvari, i stara pravila više ne važe.
IT industrija je ogromna i raznovrsna. Što se više iskustava iz materijalne realnosti prenosi u virtuelnu, to je potrebno više radnika da ponesu toliku infrastrukturu. Treba programera, web dizajnera, treba neko da objavljuje vijesti na fejsbuku, treba neko da napravi aplikaciju za objavljivanje stvari na fejsbuku, neko da vodi profil, neko da održava mrežu, neko da snima klipove, neko crta fontove – treba svega i svačega.
Ljepota novog vremena je što ti ne trebaju ni babo ni stričevi. Sa prostom mašinom možeš da uđeš u priču. Nije važno odakle si, koliko imaš škole, koje si vjere, koliko imaš godina, jesi li lijep, ništa nije važno, samo da znaš da uradiš posao.
Tako možeš biti klinjo iz bosanske provincije, i programirati za prestižnu firmu iz Njemačke. Ti tipkaš iz svoje sobice negdje na brdovitom Balkanu, a klijent iz bijelog svijeta ti uplaćuje lovu na račun. Nema lokalne mafije da ti kuca na vrata i traži reket, nema „ne da Šefika iz opštine dozvolu“, nema upala mi inspekcija, nema ništa od klasičnih procesa koji prate rad i uspjeh na Balkanu. To su prepreke iz realnog svijeta, u virtuelnom, digitalnom, one ne postoje.
U tom smislu vidim veliku mogućnost za nas ovdje. Ispašće super što su nam upropastili industriju. Koji će nam klinac visoke peći, prljave rijeke, drumski teretni saobraćaj, kad nemamo kontinuitet stručnosti, a nemamo ni drumova, a i da imamo. Bolje furati eko hranu i eko turizam, kad smo već zemlja seljaka, a sve ovo nešto urbanije, da se preseli u virtuelni domen. Da prodajemo pamet i kajmak. Kajmaka i marmelade.
Na našim prostorima postoje oni koji vise na internetu, i oni koji od posla nemaju kad da vise na internetu. Oni koji nemaju kad da vise na internetu, oni rade i to vrijedno rade, toliko vrijedno da nemaju kad da vise na internetu. Ko tako posvećeno radi, bez interneta, njega ne treba ni dirati. On se uklapa u svaki sistem. On je univerzalan, on je kao matična ćelija. Ovi koji vise na internetu, oni su bitni i njima treba ovladati. Zato pametan narod ne treba da izlazi na ulice, osim ako oće da se slika za CNN. Na ulicama se više ne rješavaju stvari kao nekada. Sad to što se desi na ulici mora da se desi na internetu da bi se do kraja desilo. Materijalno više nije superiorno, jer ako ne dobije pažnju u virtuelnom svijetu, na dnevniku, na portalima, na statusima, ono je skoro kao da se nije ni dogodilo.
Ako mediji ne prenose da se trenutno spuštaju vanzemaljci na Kejptaun, oni se i ne spuštaju. Informacija o bojevoj glavi igra igru, a ne konkretna bojeva glava. Međutim, taj koncept nadmoći virtuelnog u odnosu na opipljivo je došao još sa novcem.
Dotad su ljudi pokazivali konkretno, kuću, imanje, životinje, vinski podrum, bogat voćnjak, i kad pokažeš sve to, ljudi znaju da si bogat i koliko si bogat i moćan. Kad se pojavio novac, trebalo je vremena da se čovjek prešalta, da pokaže samo štos papirića. Ajde da te ne vodim sad u obilazak, vidi imam papirića, to znači da bih ja ja, ako i nemam trenutno, MOGAO IMATI. Tako da nije bitno jesam li kupio kuću i podrum i bogat voćnjak, bitno je da ja to virtuelno imam, u teoriji imam, potencijalno imam.
Sve to još i ima smisla kad ti posjeduješ materijalnu podlogu za papirni vaučer vrijednosti. I bar fotografiju kuće koju nismo imali prilike da vidimo. Ali proces virtualizacije vrijednosti potisnuo i takvo materijano pokriće, pa je čovjek vremenom postao kadar da žudi za idejom mogućnosti da ima, a ne za imanjem. Za novcem, a ne za onim što se novcem kupuje. Novac je sam sebi postao svrha. Ljudska potreba za uživanjem u jelu, piću, u konkretnim materijalnim stvarima i čulnim iskustvima, prerasla je u zadovoljavanje IDEJOM uživanja u jelu, piću i konkretnim iskustvima. Otud nije čudno što danas fotkamo hranu u tanjiru i tome slično.
Dakle, odavno mi postojimo jednom nogom u virtuelnoj realnosti. Ta ideja je otišla toliko daleko, ta virtuelizacija vrijednosti da je čak i sam novac postao suvišan. I to je previše „materijalnosti“, pa novac treba ukinuti, sve se to tamo negdje prebija, ti samo prinesi karticu ili klikni virtuelni taster.
Zato sva ova naša furanja na virtuelne odnose, virtuelna zadovoljstva lajkovima, selfijima, i tako dalje, nisu ništa novo. Sve smo to već doživjeli sa novcem, i dobro znamo koliko nešto isprazno poput papirića sa sličicom ili nekakvog drugog znaka ili simbola može da nam služi kao prava, pravcata, opipljiva vrijednost.
Hoću reći da stvari ne idu unazad. I da virtuelnu stvarnost ne bi trebao ignorisati niko mlađi od 70 godina. Ne samo da je ne treba ignorisati, neko treba navaliti na nju, kao na kravu muzaru, koku nosilju, plodnu oranicu, glavnu saobraćajnicu, glavno okupljalište, globalnu banku, svjetsku enciklopediju jer to je prosto novi teren novog doba.
Zato je dobro što nam nema stare prljave industrije. Neka kolosjeci u fabričkim krugovima zarastu u korov. Neka tuda brste naše koze. Neka seljaci prave dobar, čist sir, a kompjuteraši će da ga digitalizuju, reklamiraju, šipuju i naplaćuju. Pamet, znanje i kreativnost treba da zajme za uzde konja koji sada najjače trči, a ne da zapomažu nad ragama i lipsalim lipicanerima koji sistemu plaćaju kaznu što su se drznuli biti lijepi.
Iskoristiću priliku da izrazim podršku našem velikanu, Ivanu Štrausu.