Molim te
Nemoj da plačeš u predvečerja
dok koračas dugim ulicama
tražeći me u Samsungovoj galeriji
Ja upravo pokušavam otvoriti tvoje pretkomore
zarđalim kalauzom,
ne bih li umorne emocije
odmorio na patosu tvog srca
neprimjetan tvojim sjećanjima…
Molim te
Pokušaj me sakriti od javnosti
i tvojih molecivo crnih očiju
samo dok oporavim račun
za ljubav
i ulogujem se u one dane
kada si me željela resetovati
za sutra koje još nije bilo na kalendaru….
Ti znaš da sam te sakrio u “spremljeno”
na dnu svog srca
gdje čuvam suvenire i sjećanje na majku
i da sam te zalio muljem mojih arterija
da bih te kontrolisao u sinusu ritma
i da neću dozvoliti da te nestašne extrasistole
odvedu na ples osvajača u koncertu
Bryana Adamsa
niti da ti Pavarotijevi konobari
toče vino u bokal
dvaju dojki iz kojih samo ja pijem.
Nemoj da nastaviš pisati pjesmu
o meni
sa notom koja je visoka za moj sopran
jer ću izgubti samopouzdanje osmjeha.
Tako će ti svi fajlovi ostati pisani ćirilicom
sa samim suglasnicima
razrogačenih očiju kao tek skinuti sa vješala
i sama nećeš moci prepoznati
u panju koji pokušava vratiti proljeće
da fotosinteza slaže hlorofil
kako bi procvjetale ruže
koje nismo nikada
dovoljno zalivali.