Svi smo svjesni da se nijedan događaj ne dešava preko noći, da postoji mnoštvo uticaja, svjesnih i nesvjesnih, koji kreiraju određene pojave u društvu. Zato je čudno gledati kako se odjednom javljaju glasovi protiv parada (pisano povodom prošlogodišnje u glavnom gradu Srbije) i svih sličnih pojava vezane uz nju. Čudno je jer se pitam zašto su ti glasovi bili tako tihi dok se spremala podloga za ovakav jedan događaj? Čini se da im to tada nije toliko mnogo smetalo. A kako je to polako ali sigurno, godinama, čak decenijama, postavljana scena za ovu “oktobarsku paradu,” pročitajte u preostalom dijelu ovog članka.
1. Svakodnevno paradiranje ljudskom seksualnošću – ali onom heteroseksualnom. To nam se sviđa. To volimo. To nije problem. Kada se „pjevaljka razgoliti, a cijelo društvo parama je kiti,“ kako to analizira ekscentrični Bora Đorđević. Ni ženama ni majkama ne smeta dok njihovi muževi i sinovi postaju javni voajeri. To su onda pravi muškarci. Kada su polugole Ceca i Jelena ne samo glavne medijske zvijezde nego i nacionalne ikone i ideali svake druge djevojčice. To nije problem. To volimo. To nam se sviđa. Samo nek nisu pederi.
2. Kada su Will & Grace, Sex & City omiljene serije djece i omladine i kada ispred MTV-a provode više vremena nego u školi, jer su svoje roditelje više vidjeli za TV ekranom nego sa bilo kakvom knjigom u rukama, to volimo. To nam se sviđa. Sve dok nisu pederi.
3. Kada ta ista naša djeca sa samo 15 godina kupuju perzervative i mijenjaju partnere, mi im kažemo: „Ma važno je da se djeca vole.“ Kada ta ista djeca donesu našoj kući svoju djecu, iako nisu bili ni u opštini niti pred oltarom, opet nije tako strašno: „Važno je da se djeca vole.“ Kada otac povede trudnicu u vjenčanici pred oltar, opet imamo dobar izgovor: „Važno je da se djeca vole. I važno je da nisu pederi.“
4. Naravno da nije sve do nas. Mnoštvo nevladinih organizacija željnih evropskih integracija (i donacija) svakodnevno nam propovijedaju i objašnjavaju kako je neophodno prihvatiti i te druge i drugačije. Zašto ovi isti nemaju svoj fokus na drugim mjestima i u drugim gradovima? Imamo dobar izgovor – samo mi imamo očuvane porodične vrijednosti i viševjekovnu kulturu i tradiciju. A niko i ne pomišlja da to ima veze sa jednoumljem koje se decenijama propagira na ovim prostorima: o samo jednoj partiji za koju se može glasati i o samo jednoj crkvi u kojoj se smije Bogu moliti. Sve drugo su narodni neprijatelj, domaći izdajnik, sotonska sekta i strani plaćenik .
5. A možda to, na kraju krajeva, ima veze i sa onim što se ponekad čuje tu i tamo u nekim krugovima kako je ovo poslednje vrijeme, „kraj svijeta,“ blizina sudnjeg ili kijametskog dana, i kako se osim znakova degradacije u prirodi javljaju znakovi i na moralnom polju. Ali možda se za taj kraj i ne priprema na ovaj način, sa batinom u ruci na pedere i paradu. Možda bi trebali da se više pozabavimo sami sobom i našim nedostacima. Možda je vrijeme da se suočimo sa svojim grijehom, sa našim grijehom. Možda je vrijeme da biblijski termin „grijeh“ vratimo u naše riječnike. Možda je vrijeme da sve ovo uradimo svako od nas posebno. Ali isto tako i oni drugi i drugačiji koji zahtijevaju prihvatanje.