Te 1995. kada sam imala nepunih sedam godina…
“Mama, mama, šta sam ja? Srpkinja, Muslimanka ili Hrvatica?”
“Zar je važno?”, upitala me kroz blagi osmijeh.
“Jeste važno je, kaži mi!?”
“Ti si još mala…”
“Ali mama, kaži mi! Djeca ispred zgrade kažu da ako nisam Srpkinja ne mogu se s njima igrati lopte napolju!”
“Srpkinja….”, tiho je rekla, a njen pogled koji sam vidjela tada, razumjela sam tek mnogo godina kasnije. Zbunio me taj pogled, ali sam bila srećna što se mogu i ja igrati sa ostalom djecom. Još jednu stvar sam shvatila mnogo godina kasnije, a to je da ne želim doživjeti da mene moje dijete jednog dana to isto upita.
Nisam ja znala tada ni gdje je Srebrenica, ni gdje je Bratunac, niti ko su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Naser Orić, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i drugi njima slčni. Njima, da, jer sam ih namjerno stavila sve zajedno u istoj rečenici. Jedno znam, mene nisu učili da mrzim, neću ni ja moju djecu. Nemojte ni vi vašu. Znam i da su u ratu patili, plakali i ginuli ljudi, ne Mislimani, ne Hrvati, ne Srbi, već ljudi. Meni je žao tih ljudi, ma kojem se Bogu molili. Meni je žao mene. Nosim tuđe breme. Meni nije dato da i nakon 20 godina od tog rata živim u normalnoj zemlji, već u zemlji zaleđenog rata. Ipak, ne želim da odem odavde. Vi veliki koji nam nudite zablude, trovači nacionalizma i mržnje, koji ste me već jednom otjerali, prestanite me tjerati odavde opet. Dosta je.
Nema te rezolucije i referenduma koji će vratiti izgubljene živote.
Nema tog čovjeka koji može bez čovjeka, jer samo zvijeri i bogovi mogu bez ljudi.
“Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće”, govorio je Meša Selimović, a ja volim Mešu Selimovića, volim i Krležu, Crnjanskog, Ujevića, Andrića, Ćopića..
Nije važno kojega pisca vi volite, kao ni kojem se Bogu molite.
Važno je samo da rata ne bude.