Obzirom da je tekst napisan prije četiri godine danas samo mogu reći: “Oprosti nam druže Bracika! Niko nije nastavio tamo gdje si ti stao.” U tvojoj državi se opet zvecka oružjem, lični interesi političkih elita su i dalje bitniji od ‘običnih ljudi’ za koje si se toliko borio, povratnici su i dalje kamen spoticaja čobanima kojima, kao kamen u opanku, smetaju u realizaciji njihovog sna o etnički čistim torovima, a Tvoja partija, u koju si toliko vjerovao, postala je samo stranka…
Fadil Banjanović Bracika, onaj hrabri, ali obični bosanski čovjek je večeras posljednji put prešao dionicu između Kozluka i Zvornika. I na tom putu je izdahnuo. Šok! Šok za Fadilovu porodicu, šok za sve Kozlučane, za sve povratnike, za sve građane Bosne i Hercegovine koji su cijenili njegova zalaganja za nastavak zajedničkog života.
Uz Mileta Marčetu, Bracika je bio pionir povratka koji je za razliku od mnogih “predvodnika” povratka bio uspješan. Bez međunacionalnih provokacija, koje su u to vrijeme bile politički atraktivne i profitabilne, bez pompeznih najava o održivom povratku, bez stotina miliona eura strane pomoći, Bracika je uspio vratiti obične ljude tamo gdje pripadaju i ono što je još bitnije, uspio ih je reintegrisati. Uspio je napraviti ono što cijela međunarodna zajednica, UNHCR, država BiH, entiteti, kantoni i županije, opštine i općine, mjesne zajednice nisu uspjeli, a prosuli su milione samo da bi opravdali svoje postojanje. I birokratske procedure…
Bracika i njegovi kozlučani nisu imali vremena za birokratske procedure, već su sami krčili svoj put i pored svih silnih agencija i ministarstava za povratak, sami su se nametnuli kao istinsko povratničko mjesto. Osim Distrikta Brčko i Srebrenice gdje su dvije entitetske vlade natjerane da sarađuju, Kozluk je bio jedina teritorija u BiH u koju su svojevoljno ulagale obje entitetske vlade. Jedina slobodna teritorija u BiH.
Njegova vizija Bosne i Hercegovine, vizija običnog čovjeka, je znatno drugačija od vizije mnogih bivših, ali i aktuelnih političkih lidera. Vizija u kojoj je u središtu bio obični čovjek, a ne nacija, religija, teritorijalna ili entitetska pripadnost. U njegovoj viziji pravoslavni pop, katolički sveštenik i islamski imam bi se ujedinili za dobrobit svojih vjernika, ljudi, kao što su se i ujedinili u Kozluku.
Jedan je od onih koji će imati komemoraciju, dženazu i sahranu. Od njega će se oprostiti njegova rodbina, prijatelji, komšije, političari, ambasadori i obični ljudi za koje se toliko zalagao.
Zadnji oproštaj od Bracike će biti prvorazredni ljudski događaj, ali i politička poruka: Možemo li nastaviti Bracikinim putem ili smo zaista toliko pogani da su nam ratni zločinci, svih naroda i narodnosti, važniji od običnog čovjeka koji samo želi da živi u svojoj kući, na svojoj zemlji?!
Iza Bracike ostaje rupa. Crna, duboka, beskonačna koju ne može popuniti jedan čovjek, ali možemo mi; Bošnjaci, Hrvati, Srbi, ostali, građani, Bosanci i Hercegovci, ljudi… “Druže Bracika mi ti se kunemo…”, samo da ne bude kao i sa prošlom zakletvom.