Nijemi heroji naših ulica
Koliko puta u naš život uđu ljudi koji se kratko zadrže ali njihov plamen ostaje i tinja tu, u nekom ćošetu naše duše? Koliko puta jedan stisak ruke postaje pečat bića čiji dodir na koži osjetiš i dugo poslije? Onda se zapitaš: „Koju mudrost mi je donijela priča života ovog čovjeka?“
Možda nećemo odmah shvatiti, ali nekada, u širokom međuprostoru svog bitisanja, dok nas tiha voda ega navodi na mlin našeg JA koje se bori samo sa sobom, sjetićemo se nekog od njih…
Volim priče. Životne. One, kao filmske. Dugo poslije vrtiš scene i kažeš sebi: “Bože, koja priča…Nestvarno stvarna…“ A upravo te najnezamislivije priče budu stvarnije od bilo čega što smo mogli opipati svim našim čulima.
Krenu tako te priče. One teške ali u drugu ruku, lake kao pero. Jer dok ih priča čovjek, saosjećaš sa takvom empatičnom mekoćom, kao da je tvoja. Samo tvoja. Priče od kojih bi i kamen zaplakao. Dok ih slušaš, podsjetiš se koliko heroja ima među nama. Onih koji hodaju stopalima običnog, radničkog čovjeka. Koji će na svojim leđima ponijeti pokoji torbak iz prošlosti, natovaren nekim sjećanjima koji će zauvijek ostati u njima. Otvore svoje grudi pa prelistaju s vremena na vrijeme tu knjigu, tu priču zbog koje uzdahnu duboko svako veče prije nego sklope oči. To su priče koje nikad neće biti objavljene, koje drugi neće čuti. Ali negdje, u nečijim srcima, živjeće vječno, iz dana u dan.
U njenim očima bila je iskra. Ona iskra koja će plamtati sve dok i ona diše. Ona koju kad vidiš, zadrhtiš. Koja tjera suze na oči. Ta neka prosuta bol iz njedara koja tjera tvoje ruke da zagrle tog životnog heroja koji je i pored primljenih metaka životnog bremena, ustajao svaki put jači i jači. Ali nikad tvrđi i grublji.
Govorila je o nekim dalekim vremenima. Vremenima nade, straha, tuge. Pričala je sa takvom strašću kao da sada živi taj život. Ali smireno, sa zahvalnošću za svaki novi dan koji ima pred sobom.
Opisivala je rat. Onaj u sebi ali i onaj kobni, koji je odnio pola njenog života. Govorila je s ljubavlju o svim ljudima koji su se našli na njenom putu. I uvijek samo dobro o svakom koga je srela. Cijenila je svaki osmijeh i svaku ruku koja je ublažila makar djelić njene patnje.
Govorila je o ručkovima koje je spremila za sve one ljude koji su prošli kroz njenu kuću. Pričala je o hladnimstanicama na kojima je čekala satima. O autobusima koji su često kasnili, dok je umornim rukama pakovala darove koje je spremila od srca. Znate, one darove koji se spremaju najdražima kada kreću na daleki put. Pričala je o porodici. Opisivala je slogu koja je vladala u njenom domu, u trošnoj kući u koju je uselila dok je još bila neopremljena. Govorila je o bratstvu koje ne poznaje granice ni religiju. O tom neraskidivom srodstvu koje ni rat nije prekinuo. Iako su jedni bili „naši“, a ti drugi, tamo „njihovi“.
Spominjala je slučajnosti za koje je znala da su bile više od toga. Govorila je o hodanju po bolnicama i divnim ljudima koje je srela. O ljudima koji su joj postali porodica.
Kroz suze je rekla par riječi o svom sinu. O djetetu koje nikad ozdraviti neće. O njemu, kojem će ona biti vječni anđeo čuvar. Govorila je o ljepoti ljudi. Onoj ljepoti koja cvjeta iznutra. I o ljudskim sudbinama. Ljudskim životima. Ljudskim patnjama.
Njena priča. Priča jedne majke, nikad ispričana svima. Njena priča koja gađa u srž života. Priča o herojima koje svakodnevno srećemo a ne prepoznajemo jer svojom tišinom štede i onaj komad zemlje po kojem gaze. Priča o velikim ljudima koji zaslužuju osmijeh, zagrljaj i svako priznanje za svoje životno djelo.
Dotakne te ta jedna priča. Naizgled svakodnevna, priča jedne majke, hrabre ratnice. I ta suza, puštena tiho, krajičkom oka. Ponajviše vjera u ljude koja stavlja obloge na svaku ranu koju sudbina donese.
Tek tada shvatiš koliko heroja ima među nama. Dok posežemo za svim idolima prebirući po rupama našeg otuđenog vremena, ONI su tu. Možda za nekog od njih svakodnevno zapinješ ramenom i neprimijetno udišeš zrak zajedno sa njim. A oni čekaju da ih primijetiš kako bi ti dali najljepše lekcije života. Ali prije svega, onu jednu, da vjera i ljubav od svačijeg tereta uvijek mogu izvajati naljepša krila pobjede.
Neda Stevanović