Ne sjećam se tačno kad je nastupilo bh nezadovoljstvo, ali je osjetno, u tolikoj mjeri da se pitam: ,, Je li ljudi ustaju s namjerom da budu ljuti i namrgođeni, te nekom onako usputno sjebu dan?” Ok, nezadovljan sam i sam.
Mnogo toga potiče moje nezadovljstvo, dobro neću se više pozivati na rezultate izbora, sad mi je luksuz živjeti retroaktivno, evo sada, baš sada: ,,ŠTA MI TO STVARA NEZADOVLJSTVO?” Ne znam, tačnije, ne brojim koliko puta u toku hefte sretnem bosu i slabašno odjevenu djecu kako prose po zaleđenim pločnicima. U stvari, njihova krhka tjelesa otope led na nekoj tački strade gdje ih pozicioniraju/stacioniraju, pa vjerovatno nekoliko kilogramčića kostiju i , tek po kojeg zalutalog, sala ispod kože je ,,dovljno” da im pod nogama , stražnjici, kičmi bude ,,toplo. Koliko samo navodnika u jednoj rečenici, izjavnoj, gotovo jednostavnoj, a toliko problemom složenoj, ozbiljnoj. Vidim kroz svoje vjeđe kako miprolazimo pored njih i uvijek smo u nekoj slici samo užurbani, zamagljeni korak. To smo. Tim malim izdancima, novim potencijalnim naučnicima, očevima, majkama, glumcima i pjevačima, mi smo samo zamagljeni korak u letu koji ruku spasa drži u džepu. I ja tako zastanem, uzdahnem, ne pomognem, koji novčić za obrok se ne računa kao pomoć, jer neće nahraniti njegovo slabašno tijelo , nego će otići njegovom ,,poslodavcu”. Ne pomažem ja, ne pomažeš ti, on, mi. SVI!
Nastavim dalje, već s 10% nezadovoljstva koje uploaduje bićem. Na uglu sretnem havera, jarana, druga iz djetinjstva. Ne prepoznajem ga, haman nikako, a istih smo godina. On kao da mi je otac, čak mu i vjeđe osijedile, a vjeđe ne sijede ili da?! Tako uprolazu, smaknuti od užurbanih koraka, pričamo o životu. Mislim, ja o životu, tričavim nekim problemima, a on? On mi kazuje film, neki najružniji scenarij, bh produkcija, a zamisli nije ratna. Život na rubu, klackalici svakodnevnice koja je isključivo obojena sivom, a ne ružičastom, to je boja koju nose njegove kćerke, djevojčice, princeze, kojih u svom kraljevstvu ima tri, čak tri. No, ni tu boju ne mogu da nose, jer nemaju novaca da kupe haljinice, bluzice i puloveriće obojene ružičastom tintom. U tom porodičnom kraljevstvu, bogatom potomstvom i ljubavi, otac je kralj koji živi kao prosjak, kao bagava dvorska luda, kao gubavac koji se vratio iz vojske, živ, zdrav manje više, ali voljan da živi, no, ne daju mu. Ne damo, pardon. I puna nam Bosna takvih imaginarnih kraljevstva koja krase postojanje, a čiji dvori nas se ne tiču. Krcata nam Bosna bosonogih princeza koje plesati ne mogu, jer nemaju balerinke za igranku. Kao golaći poslije kiše gmižu nam Bosnom oni koji su bili naši štitovi, panciri, oklopi kada su zvijeri bljuvale vatru. Štitila nas je naša krv, naše meso, naša kost i štitila nas je sobom, svojim tijelom, životom. Bio je to brat mog druga Hamze. Bio je to amidža moje komšinice Ajše. Bio je to ujak mog druga iz VIIIc, Dragana. Bili su svi oni. A gdje smo sada mi kada ne pucaju? Šta žderemo kad ne čujemo riku njihovih gladnih utroba? U čemu nam je to toplo kad ne vidimo indigo usne na njihovim smrznutim licima?
Od siline teškog života mog druga, nezadovljstvo u meni raste za 30% (puno je života uključeno u njegovu priču), otud i tolika porast u mom biću. Produžim dalje, vidim nanu sa tespihom u ruci kako poluzatvorenog oka traži koji pfening, ne marku, nego pfening. Dade starost, to malo godina za dio marke. Već sam na 50% nezadovljstva. Uđem u tramvaj da ne vidim, posmatram revizore kako od žena traže kartu, mangupski se ponašaju prema onima koje nemaju, a mene i ine muškarce samo pozdrave i produže. Nezadovoljan sam od nezadovoljstva tih ,,napadnutih” žena, 70%. Uletim u banku, onako da provjerim stanje računa, mada mi je muka od cijelog dana, na šalteru me dočeka mrzovoljna teta, ozlojeđena i umorna već na pola radnog vremena, ne nalazim opravdanje za nju, naprotiv. Nezadovoljna je jer radi, jer joj je dupetu toplo, jer ima kući ručak, jer nema pojma šta je vani i ko je gladan vani. Sad sam 100% nezadovoljan. Začini mi taj šalter ostatak dana, pa jebote Walter. ,,Šalter brani Sarajevo!”
Za konkurs