Preživjeli smo…
Od života nije ostalo ni pola…Generacija Bola raseljena po Vaseljeni. Viđamo se rijetko i uvijek fali neko ko je nebeski daleko.
Od Onih Godina neka ptica u meni ne da mi da spavam, dok razljevam tintu po sjećanjima…porukom doleti neko…
Nemojte biti ludi…zar ako smo zreli ljudi ne smijemo zaplakati. Zar ćemo srca dijelili na pola i zar ćemo zaboraviti žice na kojim su ,zauvijek nijeme, ostale najdraže ptice.
Zar da nas nagrde da se ne prepoznajemo u tami, zar nije dovoljno što smo ostali sami.
Generacijo bola, odavno nas nema pola…ni jedan mart isti nije više. Zbog onih, u nebeska bespuća odbjeglih, po nekad pričajte tiše.
I molim vas malo više volite…ljude…
I plešite, smijte se i sjećajte se onih koji to ne mogu više…sve dok vas bude.
…
Javlja mi se moj sarajevski drug kasno iza ponoći i kaže:
,,Ako slučajno ne spavaš…U Sofiji sam, upravo se vraćam iz jednog paba…
Bio sam na večeri Salse, plesali smo i smijali se kao ludi,,
Odgovaram
,,Ne spavam ni slučajno…uglavnom…tintom prizivam kiše
Da sperem jedro usidrenog broda u ovoj mojoj luci
Drago mi je zbog tog smijeha, život i onako čine trenutci
Sačuvan zavežljaj zagrljaja i ništa više,,
Prećutim mu koliko me je dirnula ta prosta mirnodobska drugarska obavijest iz bugarske prestonice
Sjetim se naše prestonice kad je uporedo s našom mladošću plesala smrt
I kako smo ono plakali, kad su nam zli ljudi devedeset treće ubili Dječaka
I pokidali žice gitare na kojoj je svirao salsu
I onu pjesmu..
,,Pleši sa mnom…do mog kraja,,