Većina ljudi voli nedodirljive individue.
Sada, to “voli”, može se tumačiti kroz bezbroj psihoteoorija.
Ako ste “lako dodirljivi”, običan pučanin, koji cijeni sve živo i neživo, ako pokažete mrvicu ljudskosti, tj. novim žargonom prevedeno u slabost, zagarantiran vam je pad s trona.
Svi ste koji put osjetili strahopoštovanje prema nekome, tko apsolutno, ako bolje razmislite, ne zaslužuje ni poštovanje, kamoli ljubav. Može biti Nobelovac ili smetlar, svejedno.
E, tu se polako dolazi do rješenja, većina ljudi, ipak ne voli “nedodirljive” ljude, nego ih se boji. Pa ih poštuje.
No, ako dalje zavirimo u psihoanalizu, zar bit ljubavi nije i poštivanje? To bi značilo da ipak volimo nedodirljive.
No, ljubav anulira u startu strah, koji je sastavni dio poštovanja nedodirljivih.
Klinička slika nedodirljivih: Vrlo slični simptomi, bez obzira na zanimanje. To su vam oni ljudi ispred kojih stoji nevidljivi zid, s vratašcima za sebi ravne ili još nedodirljivije. Ako ste običan smrtnik, ne mislim pri tome manje vrijedan, možeš imati tri plave sveučilišne tube u regalu s diplomama, možeš izgledati k'o sex bomba naspram tom individuom, prepoznat ćete ga što se u tom trenutku osjećate k'o mali miš mekinjaš, pa bi se najradije sakrio u rupu i šutio. Sada bi psihoterapeut odgovorio da je stvar u vama, nizak prag samopoštovanja, samopouzdanja i slična sranja.E nije tako, drago Feude.
Negdje, prije 3 godine, završi moja mlađa kćerka u bolnici. Pet malih krevetića, poredanih u niz. Dolazi čistačica, da obriše pod, ja čekam da se pod osuši, pa da uđem. Dolazi druga mama, kočoperna, glibavim cipelama, drito odkorača do kreveta. Čistačica, ljuta, ali ne pokazuje. Nasmiješi se meni. U slijedećim danima, kada smo se bolje upoznali, čistačica iskazuje ogromno umiljavanje ženi s glibavim cipelama, koja je s visine gleda i odgovara s Da i Ne, a mene samo što ne pomete s onom metlom. Zašto?
Jer sam pokazala poštovanje prema svakom zanimanju, pa i njenoj metli, pa je mene poistovjetila sa zanimanjem koje mrzi. Da stvar bude kontradiktornija, mama s glibavim cipelama radi u školi kao čistačica. Ali je nedodirljiva čistačica.
Drugi primjer nedodirljivosti je dijametralno suprotan. Političari.
Pa bih navela primjer fenomena zagrebačkog gradonačelnika, Milana Bandića. Ljudi ga mrze i biraju, iznova. Obožavaju ga i kude. Fenomen uspješnosti pobjeđivanja na izborima, dugi niz godina, hrvatskoj metropoli, je tema za duboku psihoanalizu. Milan Bandić, gaca po romskom naselju, lopata, pada na grobu branitelja, na sveopću sprdnju medija u regiji, pa se ustaje, pada, puzi i dolazi do križa i stavlja onaj vijenac na grob. Drugi bi političar otresao hlače i poslao neko svoje potrčkalo da stavi vijenac na snijegom prekriveni grob. Smiju mu se i biraju ga. Zašto? Smiju mu se jer nije nedodirljiv, a biraju ga jer se poistovjećuje sa “smrtnicima”. Na kraju ipak završava u ćuzi, jer nije bio nedodirljiv.
Etiologija nedodirljivosti: Kao i svaki poremećaj, ima više uzročnika.
Ako znamo da na čovjekov razvoj samo dvadeset posto utječe genetika, može se reći da je taj postotak i ovdje donekle točan. Kažu svi: Sva djeca su dobra. Neki će me popljuvati, ali odgovorno tvrdim da sva djeca nisu dobra kao što nisu sva ni lijepa. Uđeš u igraonicu s djetetom, k'o princeza dobra i nježna, kočoperni jednogodišnjak se zaleti i pukne je autom u glavu. Ili onaj pogled curica koji iskosa mjeri, kao da joj je trideset a ne tri godine. Najčešće su to “najpopularnije” curice, jer su nedodirljive.
Sada bi psihoanalitičar imao svoju kontra teoriju: Ma dijete uči na primjeru. Zajebi Freude, s nekim stvarima se jednostavno rodiš. Ja, osobno ne zastupam tu teoriju, ali onih dvadeset posto iz etiologije poremećaja, negdje se mora uklopiti
Daljnji uzročnici su kompleksi manje vrijednosti u djetinjstvu, ismijavanje u školi, nedostatak ljubavi, trening da budeš nedodirljiv, učenje po primjeru itd..
Evo, jedan primjer, probajte na fejsbuku. Nedodirljivi napiše uman status, drugi komentiraju, hvale, on šuti. Jer, zašto bi se “spustio” na razinu rulje?
Liječenje nedodirljivih: Ako ste osjetljivi, izbjegavati ih u širokom luku. Ako ste, jedan od onih “budala”koji “spašavaju svijet” i vide u svakom živom biću ljepotu postojanja onda se naoružajte beskonačnim strpljenjem i ljubavlju.
Nedodirljivi.. Smeta mi ta riječ, a bolju ne mogu naći, doli u narodnom izričaju.
Zato mi pade na pamet, jedan narodni izraz, koji je i svrha posta, koji točno opisuje takvu osobu.
Prikokurac.
Naučila sam taj izraz vrlo davno. Inače, jako volim narodne izraze. Jer oni opisuju jednom riječju cijeli jedan opus, analizu, tisuće rečenica u jednoj riječi.Mogu ja napisati sto rečenica, truditi se iz petnih žila opisati takve osobe, a narodu je potrebna samo jedna riječ
Za riječ prikokurac, sam saznala od majke, koja nije sklona upotrebi vulgarizama, u bilo kojem obliku, ali ako riječ već postoji, zašto ne?
E… Komentiramo mi u kući, neki događaj, vrlo davno je bilo to. U stvari, komentiramo jednu osobu, vrijednu poštovanja, ali i ne ljubavi. I dok mi filozofski raspravljamo o tom fenomenu, dajemo toj osobi tisuću dobrih osobina koje smo sami izmislili (tu smo osobinu naslijedili od tate), mama izvali golu istinu:
“A dobro, sve na stranu ali je ona veliki prikokurac!”
Zaštitimo malo, pa prasnušmo u smijeh, a ona mrtva – hladna.
Za prikokurac, u bogatom narodnom hercegovačkom izričaju se veže riječ beskurac.
Tko je imao strpljenja pročitati ovaj post, sada se pita :Što je to beskurac?
E….To vam je kada vam dosadi neki prikokurac, pa mu kažeš: “U beskurac i ti i tvoje pametovanje”
Eto zašto volim narodni jezik..:))))