Nigdje čovjek ne ulazi tek tako, ni u svoju ni u tuđu kuću. Za ulaz u svoj dom treba nam ključ kojim ćemo otvoriti vrata, a za tuđu kuću treba da svojim djelanjem zaslužimo da nam domaćin otvori vrata. Nisu bez razloga naši stari govorili da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, s tim da te lijepe riječi ne izgovaramo samo kada dođemo ispred vrata i pokucamo nego da živimo sa njima i kroz njih da djelamo. Nije dobro kada smo dobri samo zato što nam nešto treba. Tako ne dobijamo ljubav i povjrenje ni ljudsko, a kamoli carstvo nebesko. Treba da obraćamo pažnju kako se ponašamo dok idemo putem: ropćemo li ili trpimo, kakvi su nam koraci: gordi ili skromni, pružamo li ruku putniku namjerniku ili podmećemo nogu, treba da mislimo kakvi smo i kada idemo a ne samo kada dođemo. Šta nam vrijedi ispravan cilj ako su nam koraci ka cilju pogrešni?
I život, ma koliko dug bio, ma ko ga živio i ma kako ga živio, samo je jedan put sa svim svojim kamenjm, trnjem i cvijećem. Taj put nikome (iako se nama čini drugačije) nije prav, jednostavan, čist i pregledan bez ikakvih nepogoda i odrona, put je svuda i svakome krivudav, sa raskrsnicama a bez znakova upozorenja, klizav, često teško prohodan, sa svim iznenađenima i teškoćama. Otuda valjda tolike pripreme, toliki savjeti, razmišljanja i oprez kada neko kreće na put jer put kao i život često zna da bude nepredvidiv.
Svaki čovjek svojim rođenjem kreće na određeni put, životni put, koji ima svojih uspona i padaova, a kraj toga puta nekada dolazi rano, nekad kasno. Suština toga puta je da ne znamo kada i gdje je njegov kraj, danas, sutra, za mjesec ili nekoliko godina, nije nam dato da znamo šta je bilo ni šta će biti već samo da znamo šta smo sada i da po takvoj poznaji idemo na svoj put i gradimo svoj život. Baš zato što nam nije dato da znamo kraj toga puta, naše je da uvijek budno stražarimo, da mirne savjesti i čiste duše jutrom ustajemo i noću liježemo ne bismo li što spremnije dočekali neizbježni svršetak svačijeg puta. I zato treba i da hodamo ispravno, uvijek po redu i zakonu jer nikada ne možemo pouzdano znati kada je svršetak puta, kada ćemo se naći pred vratima koja se otvaraju ključem skovanim našim zaslugama. I šta ako nam ključ ne valja, ako ne možemo oključati vrata pa ostanemo da nas šibaju vjetrovi, spaljuje oganj i plaši mrak ili ako smo loše mislili ili zborili o Onome kome idemo ili o onima pored kojih prolazimo pa nam vrata ostanu zatvorena? Uzalud je misliti o greškama na putu kada stignemo na kraj puta, valja misliti o kraju puta kada budemo na početku.
U početku čovjek, kao dijete koje se tek osloni na svoje noge, korača nespreto i nesigurno, treba nekoga da ga vodi i drži za ruku, nekoga da ga usmjerava kada pogriješi i diže kada posrne. Iako prvi koraci obično izgledaju bezazlenii, mnogi ih zanemaruju, oni su smijer i primjer za svaki naredni korak, putokaz kuda i kako dalje. Nisu bez razloga naši stari govorili treba djecu izvesti na pravi put, znali su oni da dijete izvedeno na pogrešan put luta bez cilja i pravca, ogrebanih koljena i poderane duše. Veliki je blagoslov za dijete kada ima roditelje koji ga usmjere na dušekorisan put, ali i za roditelja kada im se dijete pridržava toga puta. Međutim, najveći dio toga puta zavisi od svakog čovjeka pojedinačno, od toga kako se svako od nas odnosi prema onome šta mu se nađe na putu, sa kakvom snagom i (s)trpljenjem podnosi ubode trnja i sa kavom vjerom i zahvalnošću bere cvijeće. U vremenu tehnološkog napredovanja i moralnog nazadovanja, svoga uzdizanja i tuđeg omalovažavanja, veliko je isušenje za svakog čovjeka da stoji čvrsto na zemlji, da se drži pravog puta ma kako on ovozemaljskim očima gledan izgleda besmislen, sulud i nekoristan. Potrebna je velika snaga, vjera i nada da se o(p)stane na vrtoglavim životnim stazama kojima ljudi našeg vijeka koračaju. Treba da naučimo da idemo a da nikoga ne gazimo, da svoje imamo a da tuđe ne uzimamo, da pomognemo a da o tome ćutimo, da slušmo a ne osuđujemo, da budemo mudri a da ne mudrujemo, treba da živimo tako da se ne kajemo ili stidimo sutra zbog onoga što (ni)smo uradili danas i da mirom u sebi stvaramo i mir oko sebe. I vaistinu, što god u životu činili i kuda god hodili, ma kakvim mukama odolijevali i u kakvom izobilju živjeli, kad vladamo i služimo, kada se radujemo i oplakujemo, uvijek, u svakom trenutku treba da imamo na umu budni pogleda Oca koji bdije nad svojom djecom i u dobru i u zlu. Svi naši postupci treba da su usmjereni ka višem, odnosno, da ne stvaramo za danas ili sutra, za prolaznost nego za ono što je van vremena, što je vječno i slavno. Zamislimo samo kakvo bi blagostanje carovalo na zemlji kada bi svaki čovjek tako usmjeravao svoj život! A u tome je ključ spasenja, ne samo pojedinca već i cijelog čovječanstva i živjeći tako ne posrćemo na putu i čisti stižemo do vrata kojima smo išli. U jednom svom romanu i veliki ruski pisac, Dostojevski, pisao je LJepota će spasiti svijet. Naravno, ne misleći na fizičku ljepotu (na koju se danas sve više stavlja akcenat) već na onu nježnu ljepotu duše, čistotu srca, nevinost očiju, onu koja nas smiruje i razoružava, onu koja je važnija i trajnija od svih vještačkih ukrasa ovog svijeta. Mi često savremenim rječnikom za nekoga kažemo da zrači ,,pozitivnom energijom“, a to je zapravo onaj duhovni mir koji čovjek u sebi stvori, uzdanje u Božju volju i promisao da je sve ono što činimo u slavu Boga i da je sve ono što nam drugi čine na neki način za naše dobro. Pored takvih ljudi zaista se preobražavamo na bolje jer dobrota jednog čovjeka je kao ulična svjetiljka: ne može otjerati svu tamu, ali oko sebe širi svjetlost.
Ni na jednom putu čovek ne smije da misli samo na sebe, na svoju bezbijednost i spasenje, uvijek su tu i drugi putnici, naša sabraća sa kojim dijelimo sve sreće i nesreće koje nas mogu snaći na putovanju. Zamislimo vozača koji udari autom pješaka i pobjegne sa mjesta nesreće! Ili zamislimo čovjeka koji ide kući ili nekome u goste, a u putu baca kamenje na svakoga, ogovara i pljuje domaćina, komšije i sve ljude koje poznaje! Neće i ne može taj mirno stići kuda i kome je pošao ma koliko bio proračunat i suguran u sebe. Isto tako će proći u životu i čovjek koji je sebičan, koji ne ljubi bližnjeg svog kao samog sebe. A zašto ćemo i ići ako nećemo stići tamo kuda smo namjerili? Nije svrha put, on je samo način da se stigne na cilj jer niko ne putije zbog puta nego zbog nekoga ili nečega ko ga očekuje na kraju toga puta. A uzalud smo putovali ako nemamo ključ kojim ćemo otvoriti vrata i nekoga ko će nas raširenih ruku ka sebi primiti jer svako od nas dolazi kući u svoje vrijeme, kad mu kucne sudnji čas, i svako od nas ima svoj ključ koji smo na rođenju zadužili, po slobodnoj volji kovali i koji će otvarati vrata onako kako smo zaslužili.
Autor: Milica Simić