Još od dvije i dvanaeste godine nekako se ‘trefi da R. i ja nismo zajedno za Valentinovo. Samo smo ono prvo, kad smo bili zajedno tek par mjeseci, proveli zajedno, sjećam se da smo razmijenili neke slatkiše kao poklone i nismo išli ni na kakvu večeru ni takvo što. Već godinu poslije ja sam bila u Zagrebu, a on u Mostaru, godinu iza toga ja sam bila u Mostaru, a on u Bangkoku. To se mimoilaženje protegnulo na još nekoliko Valentinova, pa čak i kad smo se našli zajedno u istom gradu i istom stanu, svemir je odredio da za Valentinovo on mora otputovati i eto, jednostavno to nije dan koji provodimo zajedno.
Drugi mjesec ove smo godine iščekivali više nego bilo što do čega se inače odbrojava. Sve je nekako bilo podređeno veljači, vrijeme se počelo računati do i od nje, a svijet je, kad je napokon stigla, počeo čak i malo drukčije izgledati. Meni i njemu donijela je nove životne uloge. Mama i tata, zovemo se usput po stanu dok mali zamotuljak velikih očiju ne progovori da nas tako zove. Stigao je točno kad je i bilo predviđeno, štreberski, na taj dan u sredini veljače i osunčao inače dosta zimski mjesec.
Kad dođe beba onda mama ispočetka jako puno vremena provodi u kući, naučit ću u ovoj veljači. Nije to samo briga za bebu, nego briga i za sebe, pogotovo ako shvatiš danima nakon boravka u rađaoni da ne izgledaju svi porodi baš tako kao tvoj i kad promijeniš nekoliko cimerica u sobi kad postaneš svjesna da se one mogu odmah same istuširati i da gube svijest kad ustanu s kreveta. Nakon toga i po povratku kući ne razgrćeš veš, ne usisavaš i ne kuhaš. Miruješ, sa svojom bebom, dok baka i tetka servisi obavljaju sve što se mora obaviti. Miruješ i razmišljaš – sad se već lagano mogu prebaciti u ja perspektivu – mirujem i razmišljam o svemu što se događa okolo. Slamamo srca bez pokrića. Razvaljujemo ljubavi bez treptaja. Prihvaćamo manje od savršenog samo zato što to nesavršenstvo traje dugo. Šutimo i ignoriramo kad je loše. Opravdavamo što se ne može opravdati.
Još od dvije i dvanaeste nekako se ‘trefi da R. i ja nismo zajedno za Valentinovo. Svih ovih godina do sada razlog je bila daljina. Ove godine svemir je opet namjestio da ne budemo zajedno, ali ove je godine razlog bila blizina, najveća na svijetu. Ležala sam u bolnici, čekala da mi dovedu taj naš mali zamotuljak, kad je na vrata ušla ruža. Obična, crvena ruža u rukama jedne djelatnice bolnice. Na Valentinovo u veljači koja će biti najljepša i najsunčanija otkad pamtim, kad su zbog gripe apsolutno zabranjene sve posjete i ne može se ući na odjel porodiljnog, pogotovo ne u sobu gdje borave bebe, ruža je ušetala i parkirala se na bolnički ormarić.
A srca se tamo negdje slamaju bez pokrića, ljubavi se razvaljuju bez treptaja. Netko prihvaća manje od savršenog samo zato što im veza traje godinama. Netko šuti i ignorira sve loše i toksično i opravdava što se ne smije pravdati. Sve uz izlike, puste izlike, koje zakopavaju duboko ispod dostojanstva.
Naučili smo to i na većim stvarima, ali tog sam se valentinovskog četvrtka uvjerila. Kad se svemir odluči umiješati između nas dvoje i razdvojiti nas čak i blizinom, ne postoje izlike. Ne bi smjele postojati, ni izlike ni opravdanja, ni za ljubav koja na bilo koji način boli. Morala bi postojati samo takva čista ljubav, koja je nekad u vidu virtualne večere na dva kraja svijeta, a nekad u vidu ruže na bolničkom ormariću. Svejedno je, dok god prkosi svemu oko sebe jaka i ljekovita, a zdrava, zbilja je samo važno da postoji.