<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Rupa u zidu

Uvod Ovu priču za djecu, napisala sam davne 1998. godine, kada je moja unuka Ana bila mala djevojčica i stalno me molila da joj pričam priče. Izmišljala sam razne priče, a ovu sam i zapisala, pa sad želim da je sačuvam od zaborava..

19. februar 2020, 12:00

                                                     Rupa u zidu

 

U maloj kući na kraju sela, živjeli su mama, tata, dječak i djevojčica. (A kako su se zvali?, pita Ana). Dječak se zvao Dado, a djevojćica Ema.

Nisu znali da u njihovoj kući žive u rupi u zidu, mišić Miško i njegova žena Mišica.

Svakog jutra, mama je  ustajala prva i spremala doručak. Budila je djecu koja su uvijek bila nenaspavana, ustajte, vrijeme je. Hajmo u kupatilo, umijte se i operite zube, doručak je na stolu. Hajde Dado da ne zakasniš u školu a ti Ema u vrtić.

Pošto bi doručkovali na brzinu, odlazili bi svi iz male kuće. Mama i tata na posao, Dado u školu, a Ema u vrtić.

Kad u kući nastane tišina, mišić Miško polako i obazrivo onjuši zrak i izađe iz svoje rupe u zidu.

Lijepo se slagao sa svojom ženom Mišicom. On je bio zadužen da nabavlja hranu, piće i razne krpice što su bile potrebne njegovoj ženi, a Mišica je od raznih otpadaka hrane pripremala ukusne obroke, šila odjeću i zavjesice i uređivala njihovu malu kuću u rupi u zidu.

Jedne noći, rode se njima tri mala mišića. Dva mišića dječaka i jedna mišica djevojčica. Miško i Mišica su bili jako sretni.

Čim je u kući zavladala tišina, mama Mišica reče:

“Hajde dragi, donesi malo hrane i malo mlijeka i soka ako nađeš, i neku krpicu da sašijem našoj ćerkici haljinu a dječacima hlačice. Požuri  i čuvaj se.”

Mišić Miško polako izađe iz svoje rupe u zidu i otrči pod trpezarijski sto da pokupi ono što je palo na pod. Nađe puno mrvica, komadić salame, malo hljeba namazanog paštetom i sve to odnese u rupu u zidu.

Molim te, donesi malo mlijeka - rekla je Mišica.

Mišić Miško ponovo ode u kuhinju i počne da razgleda. Na stolu je bilo puno hrane i jedan tetrapak mlijeka. Kako da dođe do njega?, razmišljao je mišić i pokušao da se popne na stolicu, pa pošto je uspio u tome, uhvati zalet i skoči na stolnjak, i penji se, penji, uspije se popeti na veliki sto. Sad je nastao novi problem, kako odnijeti tetrapak mlijeka do rupe u zidu.

Mišić Miško je dugo razmišljao, a onda se dosjetio!

Srušio je tetrapak šapicama na pod, mlijeko se prosulo, ali ostalo je dovoljno za njegovu ženu i djecu. Uz veliki napor vukao je tetrapak prema svojoj rupi u zidu. Tetrapak je bio prevelik da ga unese u svoju kuću, pa je pozvao ženu i djecu da izađu iz rupe u zidu.

-Dođite, ne bojte se. Nema nikoga u blizini. Ja ću vas čuvati. Izađite, napijte se mlijeka.-

Vrlo polako, uz veliki oprez, izašla je Mišica i izvela djecu. Progrizli su tetrapak i napili se mlijeka do mile volje.

Mišić Miško ušao je u svoju rupu u zidu i legao da se malo odmori. 

Nije još ni zadrijemao, kad ga je trgao ženin glas:

Šta? Ti spavaš?, A ja nemam šta da obučem djeci. Odmah idi i donesi mi komad neke tkanine da sašijem djeci odjeću.-

Jadan mišić Miško, umoran i pospan, izađe opet iz svoje rupe u zidu i krene da traži neku krpicu.

Ode polako u dječju sobu, nađe jednu malu svilenu maramicu i brzo je odnese svojoj ženi Mišici. 

-Šta je ovo? To je dovoljno samo za djevojčicu a šta ću sa dječacima? Odmah mi donesi još platna!- Povika Mišica.

Ne mogu sad vani, tek što se nisu vratili ukućani. Donijet ću ti platno večeras kad odu svi na spavanje. Miško je legao da se bar malo odmori.

Ubrzo su stigli kući mama, tata, Dado i Ema.

Mama i tata su požurili u kuhinju da spreme ručak i ugledali su tetrapak mlijeka u ćošku kuhinje. Mama je pozvala djecu i upitala:

-Ko je bacio tamo mlijeko?-

-Ja nisam-rekao je Dado.

-Nisam ni ja- rekla je Ema.

-Ma nemoj mi reći, sigurno si ti bacila- rekao je Dado.

-Nisam, ti si!- Vikala je Ema.

Bili su spremni da se potuku, pa je mama prekinula svađu.

-Dosta! Prekinite oboje! Umorna sam i boli me glava. Odlazite u svoju sobu. Nije važno ko je bacio, samo da se to više ne ponovi!- Uzela je tetrapak i bacila ga u kantu za smeće.

Kad je pala noć i pogasila se sva svjetla u maloj kući, izađe mišić Miško da traži neku tkaninu za svoju ženu.

Ode polako u dječju sobu. Djeca su mirno spavala a mišić poče da razgleda. 

Ugleda plišanog medu obučenog u zelene hlače sa tregerima i pokuša da mu ih skine. Nije išlo i mišić se odluči, odgrize zubićima jednu nogavicu i već jako umoran, odvuče je u svoju rupu u zidu.

-Evo draga, hoće li ovo biti dovoljno?- Upitao je svoju ženu Mišicu.

-Odlično!- rekla je oduševljeno Mišica. -Ovo će biti dovoljno da sašijem dječacima hlačice a i tebi jedne nove. Hvala ti puno.-

Slijedećeg jutra, bila je nedljelja i svi su ukućani duže spavali.

Kad se Ema probudila, odmah je primjetila da njenom najdražem medi nedostaje jedna nogavica na hlačicama.

Otrčala je u kuhinju plačući:

-Mama, mama, vidi šta je braco uradio.

Mama je pozvala Dadu i počela da ga grdi:

-Zašto si to uradio? Kako si mogao poderati sestrinu igračku?

-Nisam mama, nisam, svega mi, ni pipnuo njenog medu- odgovorio je zaprepašteni Dado.

-Jesi, jesi, priznaj - plakala je i dalje Ema.

-Kad kažem nisam, onda nisam. To su vjerovatno uradile one tvoje drugarice što su juče bile.- odgovorio je Dado.

-Dobro, dosta- rekla je mama strogo. -Poslije ručka, sašićemo nove hlačice medi. Hajde, Ema ne plači više, biće sve u redu.

Mišić Miško čitav dan nije mogao izaći iz svoje rupe u zidu jer su se stalno čuli ukućani. Sve zalihe hrane su pojeli i jedva dočekali noć da nastane tišina, da ukućani odu na spavanje.

Kada je mišić najzad izašao i otišao da potraži mrvice ispod stola, nije našao ništa. Ni na stolu nije bilo ničega. Nigdje u kući nije bilo ni mrvice hrane jer je mama dobro usisala i pospremila kuhinju.

Mišić Miško je znao da se bez hrane ne može vratiti u svoju rupu u zidu, jer su njegova žena i djeca bili gladni.

Razmišljao je šta da radi i onda nanjušio miris hljeba u visećoj kuhinji.

Popeo se po zidu iza ormarića i počeo da grize debelo drvo pokušavajući da napravi malu rupicu da može doći do malo hljeba. Grizao je i grebao šapicama, mučio se, naprezao i preznojavao, i poslije dužeg vremena najzad probušio malenu rupicu.

Odgrizao je komadić hljeba i otrčao u svoju rupu u zidu.

-Gdje si do sada?, Zar hoćeš da pomremo od gladi? - Zagalamila je Mišica

Miško joj je objasnio kako je teškom mukom došao do malo hrane i odvukao se u svoj krevetić. Bio je potpuno iscrpljen.

Slijedećeg jutra, kada su ukućani otišli iz male kuće, Mišica počne buditi svog muža Miška

-Hajde dragi, ustani i donesi hranu. Djeca su nam puno gladna.-

Miško je i dalje ležao, sklupčan u svom krevetiću, jedva je otvorio jedno oko i samo rekao:

-Ne mogu!-

Onda je Mišica primjetila da mišić Miško ima visoku temperaturu i da zaista ne može da ustane. Razbolio se.

-Šta ćemo sad? - pitala je preplašeno.

-Izađi ti ženo sama. Ne boj se, nema nikoga, a pod stolom ima dovoljno mrvica za djecu i nas.-

-Ne smijem. Bojim se.- Skoro je zaplakala Mišica.

-Nemaš se čega bojati. Moraš danas ti izaći jer ja zaista ne mogu da ustanem, Jako sam bolestan.-

Mišica je obrisala suze, pogledala svoju gladnu djecu i odlučila se.

Vrlo polako i u velikom strahu izvirila je iz rupe u zidu, onjušila zrak i otrčala pod sto u kuhinji. Brzo je pokupila mrvice i sve drugo što je našla i odjurila nazad. Srce joj je snažno tuklo, jedva se smirila. 

Onda je prišla krevetiću svog muža Miška i rekla;

-Dragi moj, tek sad vidim koliko je opasno i strašno nabavljati hranu i ostale stvari.

Samo ti meni ozdravi što prije, više nikada neću galamiti na tebe.-

Mišić Miško je brzo ozdravio i od toga dana, sretno i zadovoljno živjela je mišja porodica u svojoj RUPI U ZIDU.

 

Cazin, 1998.godine