Čovjek se rodi sam. I umre sam.
Dočekaju te sa svjetlosti života radosne ruke majke.
Kada umireš, na čelu nema ruku majke.
Hvala Bogu.
Nema tužnijih ruku od onih koje miluju čelo umirućeg od ruku majke.
Prije par godina, Hrvatsku je ujedinila borba za život male Nore Šitum, koja je bolovala od neizliječive bolesti i spas tražila u liječenju u Americi.
Ruke majke su je ispratile jedne proljetne noći u neku ljepšu dimenziju života.
Baš taj dan, taj dan kada su ruke majke stiskale plahte bola, koje prekrivaju tijelo djevojčice umorne od igli, operacija, s računa Udruge Hrabro dijete isplaćena je donacija od petnaest tisuća kuna na račun neke radio postaje, čiji je direktor muž glasnogovornice Udruge.
Nora je svojim osmjehom skupila čak osam milijuna kuna. Postoje stvari koje mogu ujediniti ljude u dobroti. Potresi, poplave, ratovi. I dječje oči. Koje traže pomoć.
Skočila se na noge cijela Hrvatska.
Veličanstveno.To su oni rijetki trenuci kada osjećaš kolektivnu ljubav, kada osjetiš smisao postojanja.
Mora da je i Norinim roditeljima bilo lakše zato što osim nade za ozdravljenje njihovog djeteta, osjetiš u tim trenucima da nisi sam.
Zaboravili su onu surovu istinu. Rodiš se sam i umreš sam. Ako se previše osloniš na nekoga, dublje ćeš pasti.
Kolektivna ljubav se uskoro pretvori u kolektivni bijes.
Sve ono što je uslijedilo poslije Norine smrti, pokazuje samo koliko su ljudi preko noći promjenjivi.
Ostati sam, u najdubljem bolu koji ljudski razum ne želi ni shvatiti, biti meta novinarima godinama, koji te prate, što jedeš, što sereš, koji si papir kupio za guzicu.Troslojni, mirisni je luksuz. Pušiš li. Ideš li frizeru. Plačeš li dovoljno?
Novac s koji je preostao od liječenja Nore Šitum, njeni roditelji su htjeli preusmjeriti u otvaranje zaklade „Nora Šitum“. No, ne ide to tako lako kod nas.
Udruga je skupljala novac, udruga ima pravo na raspoređivanje novca.
Nisu Norine oči skupile novac, niti iscrpljeno tijelo djevojčice i roditellji koje su poslije mediji stavili na seciranje zajedno s cjelokupnom javnošću.
Sjećam se dobro jednog događaja poslije Norine smrti, kada je Norina majka gostovala u emisiji od Elizabete Gojan, ljudi su spremali maramice i kokice.
Reality bol.
Ostali su razočarani jer se Norina majka nije bacala po podu i jecala.
Imala je lijepo uređenu frizuru, našminkana.
„Ma ne može tako“, viknu cijela hrvatska scena, „hoćemo suza da slađe pojedemo kokice“.
Vjerojatno u čovjeku postoji jedna rijeka suza, koja kada presuši, oči ostaju suhe a suze odu u dušu i krvare. Šteta što ljudi ne vide dušu. Šteta što ljudi ne vide dalje od guzice.
Dvije godine, Norini roditelji uz pravnu bitku, vode onu najtežu. Moralnu. Onu bitku gdje si kriv i bez suđenja.
Dvije godine, oni su postali otirači svačijeg morala sumnjive kvalitete. Dvije godine Norini roditelji imaju dokaze da se novac za malu Noru trošio nemilice, u poklon galerijama, bankomatima, salonima. Tek sada mediji iznose istinu i izvode s računa Udruge koja je nemilice trošila novac prikupljen za Noru.
Dok Norini roditelji imaju račun za svaki pojeden sendvič u Americi, Udruga nikada nije dostavila izvode trošenja Norinog novca. Ali džaba. Narod vjeruje samo suzama.
Dvije godine Norini roditelji izazivaju sablazan javnosti koja ih je prije samo nekoliko godina veličala kao heroje. Mnogi se neće sa mnom složiti. Ne znam ni ja detalje.
Mislim da im je jedini „grijeh“ bio što su nastavili živjeti. Nisu prolili dovoljnu količinu suza, da pokrenu onu čudnu, tešku polugu ljudskosti u ovom jadnom mozgu ljudi koji sebe nazivaju ljudima. Da na miru pojedu kokice predviđene za Reality bol.
No, tko god ima dijete, neka zamisli svoju ruku na čelu djeteta koje zatvara oči i odlazi.
Tko god ima dijete, neka se sjeti bilo koje banalne operacije svoga djeteta, kada si kao maslačak na vjetru drhtao ispred operacijske dvorane i mislio: „Što ako ode…?“
Što ako joj više nikada ne budem mogao pomirisati kosu i ljubiti u polusnu dok se smješka?
Što ako me više nikada ne pogleda onako vragolasto i izmami od mene zadnju kunu za neku glupost, zbog koje obje trčimo kroz ulice držeći se za ruke i radujemo ovom jebenom životu.
Ovom životu.
Gdje postoji samo ruka majke.
Čovjek se rodi sam. I umre sam.
Hvala Bogu.
.. Nema tužnijih ruku od onih koje miluju čelo umirućeg djeteta od ruku majke.