Žale mi se drugarice na proslave dječijih rođendana. Kažu, liči na sve, osim na rođendan. Djevojčice od 5 godina se oblače kao mlade, šiju se haljine, naručuju se torte, pečenja i orkestri za svadbe i sahrane. Dijele se i pozivnice, tu su profesionalni fotografi, kamermani , kompletna prezentacija na društvenim mrežama. Iznajmljuju se svadbeni saloni, kite se hale i stolovi, a ne bi me iznenadilo da se kite i zvanice. Dječaci su u raznim ulogama, od Ace Lukasa sa mikrofonom, pa do Supermena. Narod k'o narod, kad može on mogu i ja, pa se niz nastavlja, svaki skuplji, pretjeraniji i očajniji od prethodnog. Šteta nanesena za vrijeme samo jednog ovakvog spektakla nepopravljiva je. Može se projektovati u razne kontekste. Kako god, na kraju ostajemo bez zdravih generacija. Djeca su najbolja, najljepša, ona su zvijezde, svi im se dive i moraju da se predstave i svide. Pod svjetlom su reflektora, u centru su pažnje bez pokrića, jer su ih tamo smjestili. Sutra su već izgubljena. Nije važno da li su djeca odrasla u izobilju, nameće im se politička karijera bez da imaju ijedan sopstveni stav. Kupile su se diplome, bilbordi, članci u novinama, samo da bi se prezentacija i slika u javnosti nastavila. Daj da se eksponiram, politika je estrada, a čak i u Grand produkciji danas moraš znati da pjevaš da bi se popeo na scenu. Premašio nas je i Sale Popović, dublje ne može. Tate sutra neće biti, pregaziće te vukovi na političkoj sceni i svjetla će da se ugase. Gube i djeca običnih smrtnika. Od djetinjstva imaju kompleks manje vrijednosti, jer rođendan ne slave, rijetko bivaju pozvani, a i tada se smiju njihovom poklonu. Preostaje im ili da propadnu, ili da uče. Diplomiraju kao prvi i najbolji. Oni nisu na skupim privatnim fakultetima i to po prvi puta ide u njihovu korist, sve do tužnog dana kada zakucaju na vrata biroa. Svjetla se gase, a krivi su oni koji su ih slagali da postoje. Laž se nastavlja. Počela je sa obmanama starijih, lažnom mržnjom, ratom, stvarnom pljačkom i beznađem. Svjetla Moskve, neprirodno razdragane fotografije sa Putinom za koje ne razumijem kako mogu da utješe i ohrabre bilo koga, a nastavlja se sa lažima djeci. Lažima da je normalno da nastavnica u jednoj osnovnoj školi kaže učeniku: Ti muslimančiću ništa ne učiš, a da joj se ne oduzme i rodni list i lična karta, a da ne kažem licenca za vaspitno-obrazovni rad, lažima da ne trebamo da glasamo, jer su svi isti. Ne razumijem da može da nas se ubjeđuje da može da nam pomogne rasipanje na glasova na 14 malih stranaka koje će pod parolom „novih“ , „mladih“, „iskrenih“ učiniti više koristi vladajućim, nego ijedna njihova specijalno naručena pjesma Sinova s Manjače? Promijeni loše, ne razumijem u čemu je problem. Ako moj svekar potpiše višemilionski ugovor sa Gradom, ako mi zaova postane direktor javnog preduzeća, ako mi strina postane pomoćnik ministra, ako kupim četiri stana, dva aviona i kamion pride, otjeraj me i sve mi oduzmi! Da, baš ti! Nema tu puno filozofije, ali mora da se prekine laž i mora ponešto i da se uradi. Evo, ja ne volim da gledam stare slike, jer su emotivne, ali idem da se podsjetim rasčupane djece izrazbijanih koljena u mom dvorištu, kako ispred stare garaže duvamo svjećice na moj šesti rođendan.