Ako pređem Rijeku zaborava
I stignem na drugu stranu, neću znati ni ko sam ni odakle sam došla
Valjda se u tolikom Hadu nađe neko mjesto za moje izbjeglištvo
Pa te sretnem kako tražiš Euridiku
I povičem
Ne gledaj je, ne gledaj je
Znam, opet mi nećeš vjerovati
Ako pređem na drugu stranu neću znati odakle sam došla
Ali sve će me vući maloj kamenoj kući zbog bršljana kojim se je omotala
Kao nekoć ruke moje oko tvoga vrata
I zaljevaću kadife a neću znati ko ih je posadio i na šta me tačno sjeća odsjaj sunca u njima
Ja neću znati ko sam
Ali ću pružati ruku pod pretpostavkom da neko treba da me povede
starom kaldrmom da pređem most pod kojim teče zelena rijeka
I da mi kaže ,,stvarno si lijepa,,
Ako pređem na drugu stranu i poture mi olovku
Ja ću ispisati sve pjesme koje su čekale i sve će se zvati Bezimena
U svakoj strofi kotljaće se grumen nježnosti i ličiće na slova majčinog imena
Kačiće se proljeća i ljeta i ako tamo ne postoje kalendari
Nit vozovi, nit ostavljanja
Posjeći ću se na neke krhotine a neću znati da su se zvale vjerovanje
i lako zgaženi razum i osjećajnost
Ako pređem na drugu stranu ja ću sastavljati komadiće sebe a neću znati da sam to ja
I kako sam se uopšte razdijelila na glupa sitničava dokazivanja da nekom budem nezaborav
sestra, prijatelj, majka i kćer
I biće sasvim u redu i potpuno fer što me je rijeka Leta
Oprala od onog ljeta, kaldrme i tolikog svijeta
Što si mi bio ti
