Rijeka krvi za barel nafte

balkanskispijun / 02. Mart 2011

U Libiji se dešava oružana revolucija u punom značenju te riječi što potvrđuje i ovaj video sa prvih linija http://www.facebook.com/video/video.php?v=115732065168086. Ljudi u odijelima, tenama, trenerkama, sa mnogo hrabrosti, malo cigareta i kalašnjikovima jurišaju na tenkove u i oko Tripolija. Gotovo epska bitka Davida i Golijata. Vjetar u kosi, puška u ruci, sloboda u srcu... bit će nakon svega, ako ništa, lijepih pjesama - to je sigurno.

Ono što nije sigurno je hoće li biti slobode? „Hoće li znati da pjeva?“ ili će biti „Halid mjesto Halida“?

Odgovor na ovo pitanje leži u onoj hinjavoj, teškoj, odvratnoj, licemjernoj bitci koja slijedi tek nakon revolucije. Bitci koju Bosanci i Hercegovci trpe od rata do danas, i koju će još dugo vojevati s obzirom na svoju nespretnost.

Ta bitka biti će na dva fronta. Jedan je onaj unutrašnji i o njemu ćemo pričati posebnom prilikom. Drugi je onaj opasniji, onaj vanjski. Naime, SAD i EU su opet naumile da „šire demokratiju“. Oslanjajući se na dosadašnja iskustva jedini ispravni odgovor na ovu ponudu bio bi, u čaršijskom žargonu: „Nemoj mi više pomagat brata ti.“

Nazovimo stvari pravim imenom

U Libiji, istina, bijesni oružana revolucija kakva nije viđena u Tunisu i Egiptu. Ipak, revolucionari polahko ali sigurno pobjeđuju, osnaženi odbjeglim vojnicima. SAD i EU, vođeni svojim starim nagonima za „demokratiju“, bi kao pomogli i to vojno, samo da se „zaustavili nasilje“.

Prevod ove poruke je jasan: Želimo okupirati Libiju. Razlog je još jasniji: Libijska nafta i plin.

Nevjerovatno je to da je, čini mi se po prvi put, EU progovorila vojnim rječnikom (dakle ne zemlje članice nego EU) i zaprijetila vojnom akcijom. Osim toga i SAD je veoma konkretno, po principu prvo skoči pa reci „HOP!“, poslala svoje ratne brodove prema Libiji a tek zatim se uključila u razgovore unutar Vijeća sigurnosti UN-a. Ovo su očite naznake sistema uhodanog na slučajevima Afganistana i Iraka: SAD donese odluku i po samostalnom nahođenju radi o tuđim glavama, a zatim u UN-u smišlja opravdanja – uspješno ili ne, potpuno je nevažno.

Ove najave invazije sigurno nisu uzrokovane dobrotom čelnika ovih sila, dobro to znamo jer su na daleko gore slike genocida iz Bosne, Ruande,itd. hladnokrvno žmirili i okretali glave. Invazija se prosto planira zbog Libijskih zaliha nafte i plina. Libija ima 4% poznatih svjetskih zaliha nafte i prilične količine zaliha plina. Dođe li do invazije „SAD-a i saveznika“ (kako li nam se samo ovaj glupi, nedefinisani naziv za „dobre momke“ uvukao u javni diskurs?) Libijski narod će umjesto robovanja vlastitom despoti, robovati kvazidemokratskom zapadnjačkom psu, što je daleko gora varijanta. Libijski narod će vidjeti još manje „hajra“ od svoje nafte i svog plina koji će nestati u magli međunarodne privatizacije i loših isprika za istu.

Gadafi noćas mora pasti

Da predvodnici EU nisu licemjerni koliko jesu, poručili bi Libijcima isto što i Bosancima – sami izgradite svoju demokratiju, to je jedini recept za dugotrajni uspjeh. Istini za volju, još uvijek je ostalo malo stida pa se skrivaju iza politike „sprječavanja proljevanja nevine krvi“, i ta zaštita ima logike. Neko bi zaista trebao pomoći ljudima, naročito ako Gadafi ubrzo ne padne. Za takvu pomoć postoji demokratska opravdanost a ona se ogleda u borbi protiv despote i u očitoj većinskoj volji Libijaca.

Ova sloboda Libije nama, Bosancima i Balkancima, baš i ne ide na ruku jer smo u Libiji bili u povlaštenom položaju. Trpila se naša nesposobnost i neodgovornost a javna je tajna u našoj ambasadi u Libiji da Balkanci, naročito Bosanci, poslove dobivaju samo ako su u stanju da ih izvedu, najpovoljnija cijena nije uslov. Zbog toga Bosanske firme u Libiji zarade više nego u ostatku svijeta zajedno. Ovo jeste primamljiv argument ali ne može biti preovladavajući dokle god nam kroz vene teče krv a ne novac i dokle god se sjećamo svega što smo pretrpili zbog stranih interesa ili nezainteresovanosti.

Slijepi kod očiju

Šta je onda pravo rješenje? Kako spasiti Libiju? Odgovor je nam je pred nosom ali ga rijetko vidimo jer se ne radi o nama pa se pravimo „većim katolicima od Pape“. Pravi odgovor je onaj najlogičniji: Pitajmo Libijce!

Nismo mi ništa napredniji ni pametniji od njih. Nisu Libijci neki „afrički zaostali narod“ (kao što se i mi uvrijedimo kad nas smatraju zaostalim Balkancima), shvataju i Libijci da će možda biti neophodno pustiti strane trupe u zemlju da bi se Gadafi potpuno porazio.

Libijci su za slučaj ovog scenarija već dali odgovor: Nipošto vojske SAD-a i EU! Jedina tolerantna „prijateljska invazija“ bila bi ona od strane Turske ili, eventualno, Egipta.

Ovo je njihov odgovor jer znaju da će sa njima lakše izaći na kraj, a i samo pitanje ne bi dobilo konotacije novih američkih (bushovskih) krstaških pohoda, niti bi se aktivirao argument „sukoba civilizacija“ gdje bi Gadafi dobio nova krila i podršku.

Razne libijske i prolibijske NVO smještene širom svijeta odašilju ovu poruku iz sveg glasa ali, nažalost, preglasavaju ih, prešućuju i ne shvataju ozbiljno. I to ih ne prešućuju samo oni koji lažno šire demokratiju nego i silni mediji koji i sami potcjenjuju bitnost ove informacije. Parafraziram - Zaboga, šta oni znaju šta je najbolje za njih, oni su ipak samo Arapi, Afrikanci - tek dobra vijest sa puno krvi.

Za Tunis ne znam, ali SAD je već uvukla pipke u Egipat gdje su kojekakvi kongresmeni došli da teatralno „zapišaju“ trg Tahirir, epicentar Egipatske revolucije, time poručujući da su velike šanse da Egipat umjesto dosadašnjeg statusa američkog protektorata, u raljama vlastite vojske dobije još gori status američke kolonije. U Libiji „SAD i saveznici“ nemaju svoje ljude kao što u Egiptu imaju „svoju“ vojsku, inače vojsku koja dobiva drugi najveći američki materijalno-finanskijski podsticaj, da budemo precizni Egipatska vojska od SAD-a godišnje dobije pomoć u visini 1,3 milijarde dolara.

Ne bude li Turske pronicljivosti i ofanzive, ili mudre politike neke slične zemlje koja bi Libiju spasila ovog scenarija - ne piše joj se dobro. U tom slučaju ono za šta se Libijci bore i ono što će dobiti, su dvije različite stvari.

 

P.S. SAD i EU se spominju samo u kontekstu svojih vladajućih oligarhija. Pominjući imena tih zemalja nikako ne referišem na njihove slobodarske narode koji će se uskoro, kao danas Arapi, dići i boriti za slobodu, koliko god to bio dalek i uzaludan cilj.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.