Godinama iz RS stižu zahtjevi da se izvrši popis stanovništva u BiH.Iz Federacije stižu protuzahtjevi da popis mora sačekati da se u potpunosti sprovede Aneks 7 ili svak na svoje. Naravno niko od tih nije pitao žele li ti svi da se vrate na svoje.Pretpostavka je da žele, ali to je samo pretpostavka.Pretpostavka je i da ja, zato što sam zaposlena , imam novca na računu, ali to je samo pretpostavka.Toliko o pretpostavkama.
Dakle, godinama se pretpostavljalo da svi oni koje je rat otjerao u jednom ili drugom smjeru žele da se vrate tamo odakle su otjerani. Međutim stvarnost je drugačija. Sposobnost prilagođavanja novonastalim situacijama i uvjetima se prvo razvije kod ugroženih vrsta. Tako su se narodi otjerani, natjerani, uplašeni smjestili i prilagodili novonastalim situacijama. I vrlo malo njih ima želju da se vrati. Da pojednostavim: mene niko nije natjerao iz mog rodnog mjesta.Otišla sam tamo gdje sam očekivala bolje.Hvala Bogu i jest bolje. Dakle, tamo odakle sam odem nekoliko puta godišnje i najvjerojatnije ću kao i svi drugi tamo kad odem u penziju.Ili tamo ili u starački dom. Ja nemam ružnih uspomena i zato sumnjam da će oni koji ih imaju pohrliti da se suoče s njima.Ovo sam oduvijek mislila. Poznajem nekoliko porodica kojima su po Istočnoj Bosni i Istočnoj Hercegovini obnovljene kuće, ali oni tamo rjeđe idu nego ja u svoj kraj.O tome da žive tamo nema ni govora.Ovamo su podstanari, tamo im je dom, ali neka… I da naglasim: smatram da je isto na na obje strane.
U toku godišnjih odmora nekoliko puta sam otišla do crnogorskog primorja. Jednom sam čisto iz znatiželje krenula od Broda desno, dakle preko Tjentišta i Čemerna ili Čemernog kako hoćete. Put loš, kuće onih koji su tu boravili u ratu trošne i poluprazne,onih koji su bili otjerani ili protjerani uglavnom nove, obnovljene…ali opet gotovo prazne.Preskočiću Čemerno preko kojeg sam morala preći kozjom stazom jer se onaj put opet otisnuo i nadajući se da neću nikoga sresti, a naročito kamion pun trupaca. Nada je ostala isprazna:srela sam ih nekoliko sve strašniji od strašnijeg na tom tijesnom, rupičavom i najgore od svega, pustom putu.
Gacko je priča za sebe.Tu sam zadnji put bila u ljeto 1991 godine. Iz tog vremena ostala mi je slika sivila.I put i grad i Gatačko polje sve je bilo nekako sivo.Moja prijateljica iz Gacka kaže da je to od dima termoelektrane. Ovog puta nisu sivi već jezivo pusti.I grad kao da se smanjio. Ipak, nisam mogla da ne primijetim parole pune nacionalizma i šovinizma. Pomislih kako su ljudi blago rečeno glupi.U tom jadu i čemeru nekome je stalo do ispisivanja parola: „Ovo je Srbija“. Došlo mi je da iziđem i napišem: „Ne, ovo je Gacko.A Beograd je Srbija i Srbija je Beograd“ . Ljudi su zaista neshvatljivi.
Drugi put sam išla preko Nevesinja. Gotovo pa isto. Nakon toga sam na You tubu gledala video Mostarac u Nevesinju i zaista shvatila agoniju čovjeka iz grada zatočenog u mjestu gdje se umjesto hljebom hrane nečim drugim.Znate već čime.
Treći put sam išla kroz Stolac.I tu sam zadnji put bila 1991 godine. Stolac mi je ostao u lijepom sjećanju.Sad je ,barem meni, ruina od onog nekadašnjeg.Ipak Dubrave su lijepe kao i ranije.Uglavnom nove kuće odišu životom.Sve osim onih u Šuškovom ili Bobanovom selu kako li se već zove.Tu je u prvi mah utočište našao i moj komšija i školski drug.Prvom prilikom je zbrisao u Austriju. Većina kuća je prazna i nedovršena. Kako i ne bi bila.Pod ovim vrelim hercegovačkim suncem može se snaći i živjeti samo rođeni Hercegovac.Zalud je tu dovoditi druge.
U Ljubinju možda najgora slika.Nema tragova rata jer ga realno ovdje nije ni bilo.I oni imaju nekakvo tipsko naselje koje je poluprazno. Zarasli prilazi kućnim vratima svjedoče da tu niko odavno nije kročio.
Dakle, ogromna prostranstva Istočne Bosne i Hercegovine su pusta.
Napuštena su.
Gdje su ti ljudi?
Svuda po bijelom svijetu.I Federacija i RS izuzev nekoliko većih urbanih centara napuštaju se. I to masovno. I to već godinama. A odgovorni i iz jednog i iz drugog entiteta prikrivaju podatke, lažiraju informacije…Nedavno je načelnik Ljubinja izjavio da će nas sve popis negativno iznenaditi. Hoće li nas iznenaditi? Mene neće.Neće ni mnoge druge vjerujem. Ono što će se desiti popisom jest da će nam se oči otvoriti i da je barem jedna tema razotkrivena i skinuta sa dnevnog reda. Jedna. Ipak ostaju nam još mnoge druge za raspravu i neslaganje.
Eto, kad sam pošla na godišnji mislila sam da ću barem dva posta napisati o kupaćim kostimima i zgodnim i nezgodnim kupačima, ali me kao i svakog prosječnog Bosanca i Hercegovca zabelijao ovaj popis i evidentno pusta zemlja. Drugi put ću o plaži…