Ima jedna stvar. Strašno volim sport. Volim sve sportove…I one sa loptom i bez..i one timske i one pojedinačne. Volim i pratim.
Pratim i ovaj rukometni mundijal. Strašno zanimljivo će biti. Mnogo je dobrih ekipa, a nama je posebno zanimljivo što su i naši reprezentativci tamo. Po prvi put.
Ima i druga stvar. Gledam susjede, jedne od favorita. Sjajnu ekipu imaju. Drago mi je, deru Austrijance i sve se nadam da se, ovaj put, neće pojaviti. Ipak, pojaviše se. Zastave. Zastave susjedne zemlje, sa natpisima bosanskim, sa nazivima bosanskih i hercegovačkih gradova. Livno..Kupres…Pa, gdje bješe, par sati ranije, ta zastava? Igrala je BIH…Igrali su naši..pa, tu su i Prce i Karačić i ostali..šta su oni? Eskimi?
U redu. Shvatam ja sve..svega sam svjestan..to je, praktično, jedan narod. Džaba, opet me boli. Opet mi brani da navijam za Duvnjaka i Vorija, kojima ide naklon do poda. Ne mogu. Ne mogu se diviti takvim veličinama, koji su mi, svakako, bliži od nekih drugih. Da. kada bih znao da su ti isti bili i na tekmi naše reprezentacije i istom snagom i vjerom bodrili i naše, možda bih im oprostio. Jedino tada….Takve stvari mi brane, isto tako, da navijam i bodrim i istočne komšije, koji su, takođe, bogati sjajnim i vrhunskim sportistima.
Nije to zbog rata. Nije to zbog politike. Jednostavno je zbog sporta. Nisam ni zavidan, što, poput njih, nemam rezervnu domovinu i maticu..meni, lično, ne treba, niti je želim. Samo želim da dođe vrijeme kada će i Kupres i Livno, ali i Bijeljina i Prijedor, šarati svoja lica plavom i žutom bojom i derati svoja grla i žariti svoje dlanove, za našu BIH. Bez obzira, podržavali ili ne i naše susjede i naše komšije. Tada ću i ja odahnuti. Tada ću, čistog srca, navijati i za Novaka i za Kostelića i radovati se svim uspjesima i podvizima reprezentacija iz regiona.
Do tada, ostaje samo BIH.