U osvit štrajku budžetskih korisnika Republike Srpske, koji je najavljen za 21. januar, moglo bi se ponešto reći o protestima i revolucijama kod nas i uopšte, kao i o samoj akciji Sindikata. Tačnije, moglo bi se ponešto reći samo o protestima, jer je možda posljednja revolucija, u pravom smislu te riječi, bila ona 1917.
Naime, revolucija podrazumijeva radiklaniji oblik pobune kojim se u potpunosti mijenja vladajući sistem neke države, shvatanje kulture, položaj polova u društvu i sl. Pokretači revolucija, uslovno rečeno, nisu sami revolucionari već ideja, a toga ponestaje današnjim prevratima, pa se, zbog toga, ni ono što je nazvano „Arapskim proljećem“ ne može smatrati pravom revolucijom.
S druge strane, protest predstavlja izraz neslaganja sa nečim ili nekim i može poprimiti razne oblike, od iskazivanja stavova jedne individue do masovnih demonstracija i štrajkova, dok njihovi pokretači mogu biti kako sasvim obični građani, tako i činovnici, javne ličnosti i dr.
Međutim, ni protest, sam po sebi, danas nije prisutan u stavovima njihovih inicijatora, a ako jeste, onda je zanemarljiv. Takav status ishodi iz same prirode pobune, a njena priroda podrazumijeva da se stav, ili ideja koja je čini, održi dok god ne zaživi ili ne bude potpuno uništena.
Nekoliko je činjenica zašto pokretačka misao bunta uglavnom nikad ne doživi ni jedno ni drugo. Protesti i pobuna postali su samo deklarativni, flegmatični, bez prave želje za promjenom; o njima se samo govori, ali se ne postavljaju konkretna pitanja i ne zahtijevaju se odgovori. Ideja i ideali ne postoje kao opšta vodilja, već jedino kao težnja ka ispunjavanju ličnih potreba i ambicija pojedinca, tako da neslaganje sa „višom instancom“ prestaje onda kada se pojedincima zadovolje određeni lični interesi.
Pravi protesti dijelom su onemogućeni i zbog svakodnevne promjene pravila u društvenoj politici, a dijelom zbog insistiranja medija na samo na određenoj vrsti problema.
No, vratimo se najavljenom štrajku Sindikata budžetskih korisnika koji je dobio adekvatnu medijsku pažnju. I ovom protestu (jer i štrajk je oblik protesta), takođe, nedostaje prava ideja. Naravno, oni su predstavili smanjenje plata kao problem, ali je činjenica da i kada bi se to pitanje riješilo sada, što je malo vjerovatno, ono ne bi bilo riješeno za duži vremenski period. A i njegovo razrješenje moglo bi se se shvatiti kao zadovoljenje ličnih interesa. Pravi problem je skrajnut, a ministri će pred Sindikat iznijeti niz kompromisa, jer ne postoji mogućnost dogovora kojim će obje strane biti zadovoljne.
Do štrajka će najvjerovatnije doći jer u prvi mah budžetski korisnici neće prihvatiti „zajednička rješenja“ a onda će, kao i aktivisti pokreta „Park je naš“, odlaganjima pregovora i ignorisanjem biti primorani da odustanu a da ništa značajnije ne postignu.
Sve ovo će ponovo pokušati da iskoristi opozicija koja trenutno postoji samo 'pro forma ' kako bi sakupila dovoljno političkih poena da najzad postane kalif umjesto kalifa.
U ovom sukobu će jedino stradati stranke pravosuđa i učenici kojima, doduše, štrajk prosvjetnih radnika i neće tako teško pasti.
