Po prilici stvari ne vodim dnevnik. Sjećanja su nešto što treba ostaviti iza sebe, je nešto što ću reći i pokušati argumentovati njihovom krhkom i promjenjivom prirodom. Stvaranje iz sjećanja je nedostatak imaginacije, reći ću na imaginarnom intervjuu, ili u nekom eseju koji ću potkrijepiti sa par izvora.
Ovaj dnevnik je onda imaginaran i služi kao sredstvo pripovjedanja događaja koji su se zbili u prošlosti, gdje su po meni i trebali ostati, a ipak izranjaju uvijek i iznova, potvrđujući da linearnost događaja postoji samo u pripovjedanju.
Sve ostalo se dešava, ne ciklično, već u svakom trenutku i svuda oko nas.
Odgovornost me samim tim obavezuje na pisanje ovog slijeda događaja, koji svoju vrijednost dobija gore navedenom pretpostavkom. Ukoliko niste poklonik iste, opravdanje za čitanje vjerovatno možete naći u pojmu globalizacija, zbog kojeg nisam voljan praviti digresiju i opravdavati ovo dole napisano, ne zbog toga što je jednostavan (pojam op.a.), već upravo suprotno. Ako je ovo ispod priča, i ako uopšte govori o bilo čemu, onda je ovo jedan od načina da se ispriča.
Posljednji put kada sam ga vidio bilo je prije smrti svih nam zajedničkih. Nana je umrla brzo i lako, od srčanog udara u snu, a dedo je posljednji izdah dočekao pola godine nakon nje, od uzapredovalog stadija karcinoma. Na sahrane nije došao. Nije došao ni ona onu rođenog mu oca, kojeg je karcinom uništio nešto brže, za par mjeseci.
Dženaze su se održale u Vlakovu, groblju na kojem se kopaju većinom pridošlice, a ne oni pravi i istinski starosjedioci, koji svoja mjesta zakupljuju unaprijed po grobljima iznad grada.
Došao je sada, par godina nakon svega, da oplakuje grobove najbližih nam dok ga kamerman snima i hvata svaku poru njegove tuge, koju će kasnije montirati i režirati kao autentičnu. Napravit će prikaz svoje boli, toliko stvaran da bi mu i Kusturica pozavidio. Ne bih ni išao da ga vidim, da mama uporno ne insistira na tome i zaklinje me svim i svačim. Željo ne igra, svejedno.
Datuma 2.7.2014. počinjem zapisivati priču.
Ljetni dan, žega od koje su se sklonili i uvijek prisutni prodavači prirodnog i plastičnog cvijeća i sparina od koje grobovi na horizontu talasaju kao fudbalski navijači kad domaći tim vodi bar dva razlike.
Visok, crn, u poderanim bermudama i ulojenoj majici stajao je ispred djevojke bar za dvije glave niže od njega, čije bubuljičasto lice i raštirkane oči primjetih prije nego tetovažu zmaja iz Mortal Kombata koja se slijevala niz čitavu joj desnu butinu. Zove se Marike, a meni je drago.
Njega oslovih sa rođo, a on mene sa srdačno šta ima – kako si, kezom od uha do uha i osmijehom od bar pedeset eura. Nismo se dugo vidjeli – kažem podrugljivo. Nismo – on meni, glasno. Situaciju je snimao nekakav šveđanin ili finac, kamerman koji nije davao naznake bilo kakvih emocija.
Evo mi malo došli… –
Svaka čast. Neka ste. Trebate i češće – podrugljivo i osokoljeno ću ja
A trebamo da. Šta je tu je. Kako si ti?
Dobro sam… dok me nisu pitali kako sam, bio sam dobro.
Nemoj tako, pa nije baš tako loše…-
Prije nego što je išta drugo izgovorio u meni se probudio hir odlučio sam da se okrenem i napustim formalnosti buntovno i hirovito, i zažalim što sam slušao mater, a ne sam sebe. Kako je strašna ova naša patnja, mi je vjerovatno nije prošlo kroz podsvijet, dok se u svijesti misao manifestovala kao goni se…“
10.7.2017 pišem u notes pored priče.
Ne pišem, nemam vremena, spremam ispite. U glavu mi konstantno ulazi susret i premotavam ga tamo-vamo. Nisam došao do zaključaka. Još uvijek se ljutim sam na sebe.
11.8.2017 pišem:
Dođe mi na vrata preporučena koverta u kojoj su se nalazile dvije karte za premijeru filma i cd. Film Sjećanja, režija i scenario E.T, 17.8.2017 i poruka Očekujem te.
Kakav je ovo čovjek, koji ne poštuje ni sam sebe, a kamo li druge. Karte sam zgužvao, a cd ostavio negdje sa strane i pomislio da je strašno šta taj zapad učini od ljudi. Puno je ljudi, a malo čovjeka.
20.9.2017
Cd, koji sam dobio prije par dana ubacujem u kompjuter malo iz znatiželje, a više iz dosade. Ili obrnuto. Play.
Test, eins, zwei, drei, test. Radi li ovo govno? – govori u kameru, dok se vozi u autu, s dvoje djece pozadi.
Uzdah od nekoliko sekundi, filmski.
Negdje u životu, ne znam ni ja gdje tačno, sam sebi rekao ovako mora biti. Tu sam valjda pogriješio.
I ne bih ni do dana jučerašnjeg shvatio gdje tačno, da se na tvu nije reprizirao Titanik i da mi Anan na kraju nije rekao“ tata, oboje su mogli stati na dasku“. Da, odgovorio sam mu, vjerovatno da jesu. Zašto nisu?
Gledao me, prvo s čuđenjem, pa onda ravnodušno odvratio: zato jer film ne bi valjao.
U Njemačku sam došao prije desetak godina da upišem studij filma, tačnije scenarija, za koji sam dobio stipendiju od Berlin Film Schulea kao najperspektivniji mladi scenarista s Balkana. Proglašen sam najperspektivnijim zbog skripte koju sam napisao, parodije Titanika. Parodija je ustvari predstavljanje ljubavi kroz vječitu borbu aristokracije i plebetluka, u ovom slučaju Jack i Rose, plebs i plemićka, ljubav koja ima poruku konačnog potonuća radničke klase, samo kroz prizmu recimo Golog Pištolja sa Leslie Nielsenom. Zajebancija mene i par slobodnoumnih kolega. Ili napušenih kolega. Ili oboje. Nasmija se, pa pogleda u daljinu.
Zajebancija, nas, koji o ljubavi nismo znali apsolutno ništa. Uzdah.
Eventualno aplicirasmo na neki konkurs pa dobismo pare da ga uradimo, što pomože da dobijem stipendiju, koju objeručke prihvatih iz želje da vidim svijeta i dunjaluka, pa se nađoh u Berlinu.
Rekoh še mi da je h u modi sad.
Za vrijeme boravka u Njemačkoj desio mi se život. Dobio sam dvoje prelijepe djece, sina Anana i kćer Džeki. Mahnite kinder, reče dok je okretao kameru prema njima. Vratio ju je nazad brzo, a ona u fokus opet stavi njega. Urlaub! Pozada graja -Jaaaaa.
Završio sam fakultet, zaposlio se i shvatio da je prednost Njemačke, sem kvalitetnije prehrane, prvenstveno u tome što autoputem od nekoliko traka možeš brzati koliko ti mila volja. Sada, dok se vozim nazad u Bosnu, na jedan od onih odmora na kojem se iznova podsjećam da ne pripadam – auto se zaustavilo, prozor se otvorio „Achtzehn funfzig. Viel gluck. Danke.“, – rezimiram život i vučem paralele između onog što jeste i onog što je moglo biti, zaglavljen u međuprostoru želja i stvarnosti, izobličenih percepcija i perspektiva i pogleda na svijet sa kojim se poistovijetiti ne može niko.
—-Was, schatzi? —– Ja, naturlich—- Ich liebe dich auch.
Fraktura je nastala davno, za nju su odgovorni ljudi čije se grimase povremeno pojavljuju u medijima, i kojima sam u pojedinim trenutcima Sartrove jasnoće poprilično zahvalan, vjerovatno zbog Štokholmskog sindroma, najpromimentnijeg oboljenja u nas, koje me je natjeralo na sagledavanje različitih perspektiva, zbog čega bijah prozvan najperspektivniji. Namignuo je s osmijehom.
Taj stav, koji je u meni izgrađen još davno, dodatno sam učvrstio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
U vrijeme studiranja na Filozofskom, ne biti autsajder značilo je fakultet shvatati kao svrsi shodan. Oni koji su imali zaposlenje tako su ga i shvatali, a mi ostali smo pokušavali stajati za stvari o kojima nismo imali pojma, ali svejedno smatrali od presudne važnosti. Pogled u retrovizor i grč desne strane lica. Džeki, what's up dog?
Kikot pozadi.
Neko se eventualno dosjetio da je Bugs Bunny reprezentativan primjer studenta filozofije, pa ga markerom crnim stručno nacrtao na oglasnoj ploči, krvavih očiju sa povećim bluntom i pored napisao „završiću ga napušen“.
Neko drugi je stvar shvatio preozbiljno, pa je natpis dobio i post scriptum „i naspidan“. Taj je studij vjerovatno završio prebrzo. Smijeh, naš, jedini iskreni, kada se smijemo tuđoj nesreći, pomislih.
Znaš, Bugs Bunny bježi od Elmera Fuda, dovitljivo i brzo smišlja zajebancije i svaki put kad se nađe ispred cijevi sačmene dvocijevke izvuče živu glavu, a uz to ga i dobro nasamari. Svako dijete navija za Bugsa i svako jeste Bugs. Elmer je sistem, strogi nastavnik, nasilni roditelj, školski zlostavljač kojeg treba nadmudriti i izaći kao pobjednik. Bugs želi pažnju Lole i zbog toga ostaje tu gdje jeste, u vječitom koštcu između ljubavi i smrti i zna da bez jednog drugo ne postoji. Bugs i Elmer su u klinču, nesvjesno, identitetski vezani i jedan bez drugog gube svrhu postojanja. Bugs bježi, ali ne smije pobjeći predaleko, inače ne bi ni postojao. Džeki nije obraćala previše pažnje i nastavila je buljiti u ekran na zadnjem sjedištu.
Često rovim stare bilješke i crteže s predavanja i pokušam naći bilo šta što bi mi pojasnilo zašto sam se ja popeo na dasku zvanu Njemačka i zašto je Bugs na oglasnoj tabli napušen.
Notes, s bilješkama predavanja našao sam u kartonskoj kutiji sa naljepnicom ostalo, simbolički sakrivene negdje na tavanu ispod hrpe prašine i starih neiskorišćenih stvari. Smijeh.
Od toga je nastao novi film.
Deset godina nisam napisao ni slova, što ti se može učiniti čudno u poslu scenariste, ako se tako uopšte mogu nazvati, jer večinom isčitavam tuđe skripte i ocjenjujem mogućnost njihova prenosa na platno. Svi glasovi koje sam nosio sa sobom vremenom su utihnuli, a ovi ovdje ne govore puno. I kad govore ponekad ne razumijem baš najbolje o čemu pričaju i šta je to što žele da kažu. Nemoj me shvatiti pogrešno, naučio sam ja njemački.
Negdje u životu, ne znam ni ja gdje tačno, sam sebi rekao ovako mora biti. Tu sam valjda pogriješio.
Zbog toga film nije valjao. Uostalom, pogledat ćeš.
Eto, pisac, snimio sam ti ovo na kameru, nemam ti kad pisati. Mama mi je rekla da ti pišeš. Možda ti u ovome svemu bude nešto zanimljivo. Nemoj mi staviti ime, nek pogađaju ko sam, šta sam. Očekujem te na premijeri.
E.T.
11.5.2018.
Da li je znao da neću otići na premijeru, pa zbog toga osjetio neku nužnost ličnog mi obraćanja vjerovatno nikada neću saznati. Prvo sam pretpostavio sam da je uradak izljev ispovjedi, priča pokajnika koji prihvata ljudskost, lijući rijeku suza u potrazi za oprostom ljudi koje nije previše briga, sve do ovog trenutka, skoro godinu kasnije, kada stojim sam, na kraju svijeta u Australiji, i shvatam da je fabula samo put do katarze, i to trenutne, kojoj treba opet i iznova težiti. Jedino što se čini stvarno je okvir u kojem fabula nastaje, koji može, a i ne mora biti rodni. Za ovaj jezik, čini mi se prikladnije da jeste. U tome valjda leži razlika i nesuglasica između svijeta. Patnja je za neke kraj, a za neke plodno tlo. U tome je onda razlika između života i smrti, barem ovdje, gdje se ne umire da bi se živjelo.
Bolje bi bilo da mu se film zvao „cjeditelj ljiljana iz žira“1, isto bi smisla im'o.
M.T.
1. Ezra Pound – Hugh Selwyn Mauberley