Radnja ove priče može se smjestiti u bilo koji grad gdje postoji malo veća koncentracija našeg svijeta. Frankfurt. Kopenhagen. Melburn. Vankuver. Smjestićemo je ovaj put u Čikago. Kafana “Balkan”.
Njih dvojica su se srela baš tu. U birtiji. Brzo su se sprijateljili. Pa kako i ne bi? Sa iste su opštine dolazili. Iz Bosne. (Važno je odmah napomenuti da se jedan od likova kojim slučajem zove Mirsad, priča ne bi bila nimalo drugačija).
Prije rata ni Jovanu ni Stjepanu nije puno značilo ko je ko i ko je šta. Ali poslije svih onih strahota s početka devedesetih, to postade jako važno. Ako ne i najvažnije. I dalje su to bili dobri ljudi, čestiti. Uzorni muževi i roditelji. Medjutim, trideset godina slušanja jednog te istog na televizijama sa nacionalnim frekvencijama urodilo je plodom.
Volio je Stjepan Jovana. Jest Srbin, al’ dobar čovjek. Ima se čovjek s njim šta ispričat. I zarakijat’ ako treba. I zapjevat’. Jednu našu pa jednu njihovu. Šta fali? Najgore je Stjepanu bilo kad se okupe Hrvati na nekom tulumu, pa neko pusti onog Rundeka ili Urbana. Dalmoši donesu neku rakiju. Lozu. Ne možeš pit’. One “Dudeke” iz Medjimurja ni ne razumije. Još kad ga neko zovne Štef ili Stipe hoće iz kože da iskoči. A s Jovanom, uz šljivovicu i šargiju, ko, Bože me oprosti, s bratom najrodjenijim.
Jovan je isto volio Stjepana. Šteta što nije Srbin pa da ga ugosti i kod svoje kuće. Ovako, samo se u kafani druže. Ode on tako kad Srbi nešto organizuju. Bude tih zureva, rodjendana. Sve ide laganini dok neko ne pusti onog Balaševića. Onda mu mrak padne na oči. Ili one drogeraše što svi pomrše. Cura neka bila s njima. Jadnica. I još ima te bagre što truju vlastitu djecu s tim sranjima. Zato on i voli sa Stjepanom. Ima i medju Hrvatima ljudi.
Sjede njih dvojica, pijuckaju, u rukama telefoni. Svako čita svoje vijesti. Pune glavu i uši dnevnom dozom ludila. Skoro su na 100%.
S vremena na vrijeme potegnu iz flaše. A onda Stjepan opazi čovjeka za stolom u kutu restorana. Upali se rendgen.Podje snimanje.
– Jovane, znaš li to onog glavonju?
– Kojeg, onog u ćošku?
– Da.
– Ne znam, ali sam ga vidjo i prije ovdje.
– Ne dolazi u našu crkvu, ide li u vašu?
– Jok!
– Mora da je komunjara.
– Jugonostalgičar!
– Partizančina neka.
– A možda nije, možda je Alijin.
– Moguće je i to.
– Stalno pogledava u nas. Vid’…čak nam se i smješka.
( nakon minut-dva)
– Ima i neke knjige na stolu, po njima bi mogli da ga svrstamo.
– Misliš ako je ćirilica onda naš, a ako je latinica onda je vaš?
– Tako nekako, ako na primjer čita Aralicu ne može biti vaš. Eno ga, ode pišat’. Odo’ ja na brzinu pročitat’ imena pisaca.
I ode Stjepan, približi se stolu, skenira sve tri knjige, pa brzo nazad. U stvari, ode prvo za šank da se pozdravi s rodjakom i upita ga za zdravlje. Nakon pet minuta sjede opet za Jovanov sto.
– I ? Jel’ Dobrica?
– Ma kakvi.
– Aralica ?
– Ma ni blizu. Nikad čuo za ove. Nit’ znam čiji su.
– Pa kako se zovu?
– Eh, kad bi se sjetio, čekaj malo…Bekim.
– Albanac!
– Nisam nikad čuo za to ime.
– Kako nisi, bio onaj glumac.
– Ne znam.
– Koji je drugi?
– Kako ono…Cvetić! Jest Cvetić.
– On bi mog'o bit Srbin. Mali cvijet. Ekavica. A treći ?
– Treći…mislim da je Milenko. Neki Milenko…Jergovac…tako nekako.
– Teško je i njega svrstat’. Sjećam se nekih Hrvata…Jergovac se prezivali. Stanovali tri kuće od moje. Da je Miljenko, znali bi, ovako zbunjuje.
( prodju opet dvije-tri minute)
– A ovaj naš, “čitalac”, on bi mog’o bit mješani. Gledajući po knjigama.
– Polutan!
– Ma ja, takvi nit’ smrde, nit mirišu.
– Ne znaš nikad s njima.
– Nije ni njima lako. Nisu nigdje pristigli.
Zabuljiše se opet u telefone. Toliko su bili van vremena da nisu ni primjetili kako konobar pola minute stoji kraj njihovog stola.
– Ej vas dvojica, pita Džordž šta ćete popit.
– Koji Džordž?
– Eno onaj – reče konobar, pa pokaza rukom na “čitaoca”.
– Pa on je Amerikanac !
– Naravno, Džordž legenda, često je ovdje. Navuk’o se na ćevape i našu pivu.
– Čekaj – u nevjerici će Stjepan- a one knjige, nije valjda da zna naš?!
– Ma kakvi bolan, knjige su moje. Slavenka sjedila prije njega za tim stolom pa mi donijela knjige što je posudila. Moje knjige. Stoje tamo na sigurnom. Neće naš svijet knjige krast jarane. Oni bježe od njih ko od vraga.
– Ko bi rek’o – češka se Jovan iza uha – pa naposlijetku reče.
– Ništa onda, donesi meni apatinsko a Stjepanu žuju.
Pogledaše prema Džordžu i rekoše.
– Thank You !
– You are welcome, guys. Odgovori Džordž.
Nastade tišina. Nekad se i rendgen pokvari. Umije i on da zatrokira. Predrasude su zajebana stvar.
Iz zvučnika podje pjesma.
– Ludilo….snagom oceana…plavi moju dušu i nagriza um…
Osim što je čitao odlične pisce, ovaj novi konobar je očigledno imao i istančan muzički ukus.