Da li je moguće obitavati u unutarnjem svijetu ispražnjenom i od religije i od rigidne ideologije, a ispunjenom sopstvenim mislima, idejama i načelima, biti na dovoljnom odmaku od obje paradigme i prihvatatati ili odbijati elemente jedne ili druge ili čak biti potpuno ravnodušan prema objema? Koliko god to nekome bilo teško pojmiti: jeste, moguće je.
Oni koji niječu postojanje transcendentalne sile zatvorene u krute abrahamske okvire ili smatraju da ako takvo što i jeste nema utjecanja na naše živote, ili oni koji nisu duboko u svijetu striktnih ideoloških sistema, često nailaze na zgražanje i osude krutih zagovornika pomenutih sistema od kojih mnogi smatraju da se ne može biti dobrom osobom bez više sile vodilje, a od onih blažih empatične izjave tipa: “takav život nema smisla, nadam se da ćeš ipak na kraju naći pravi put” itd. Naravno, moguće je biti dobrom osobom i postupati moralno, a ne biti motiviran strahom od kazne ili očekivanjem nagrade, postupati etički isključivo jer osjećamo da je tako ispravno. No,da ne širim, to je tema kojoj bi se moglo posvetiti puno vremena.
Odmah da pojasnim, ne odnosi se ovaj tekst na iskrene vjernike koji vjeruju u Boga radi sebe jer tako iskreno osjećaju, koji ne nose svoju religioznost kao svima vidljiv transparent i spremni su prihvatiti i drugačije moduse razmišljanja i života. Ne odnosi se ni na one koji su iskreno vjerovali ili još vjeruju u ideale prošlog vremena (kako god ga nazvali: komunističkim, socijalističkim, jugoslovenskim), opet bez želje za isticanjem sebe i nametanjem svojih ideja svima. Niti se odnosi na one koji iskreno žive načela bilo religijskog bilo sekularnog humanizma. Nakon što sam isključio sve ove kategorije moram reći: ipak se odnosi na većinu. Odnosi se na one koji svoj identitet ustupaju mnoštvu, koji se ne razmišljajući utapaju u vladajaće modele ponašanja i razmišljanja, u nametnutu crno bijelu sliku ne pokušavajući sami naći svoj put.
Doduše, lakše je funkcionisati u omeđenom svijetu, u svijetu u kojem su dobro i zlo, prihvatljivo i neprihvatljivo jasno definirani, u svijetu krutih pravila, izbrisanih sivih područja, u svijetu u kojem postoje jasne i nedodirljive veličine i svetinje koje nam kazuju pravi put. Na ovim prostorima – nekad Tito, partija i ideološki sveci i proroci, a danas Bog, religija i religijski proroci i sveci.
No, je li zaista toliko teško shvatiti da se može postojati i izvan religijskog ili ideološkog obrasca; da se može određenoj religiji pripadati samo kulturološki, da se može sa nostalgijom sjećati duha prošlih vremena, a ne slagati se sa tada vladajućom ideologijom, možda nikako, možda ne u potpunosti, da biti agnostik ili ateista ne znači i biti komunista (šta god kome na ovim prostorima ta riječ da danas znači) i da to najčešće i nije ni u kakvoj vezi? Ustvari, do takvih stanovišta se i stiže kritičkim promišljanjem stvarnosti, lutanjem kroz prostore uma van kaveza dogmatske misli, kakve je svojevremeno i komunistička ideologija krojila. Ateizam u komunizmu je bio različit, nametnut, a komunizam i jeste bio surogat za religiju, čak bi se moglo tvrditi i jedan vid religije. Ateizam ili agnosticizam u današnje doba sveopće nominalne (upitno je koliko je suštinska) religioznosti bi se stoga mogli staviti u istu ravan sa nekim vidovima političkog disidenstva u ona vremena.
I otkud tolika potreba da se šabloni unutar kojih neko funkcioniše nameću drugima, ustvari da se očekuje da se svi uklapaju u šablone većine? Svjestan sam, doduše, da je odvajkada tako i da će tako još dugo biti, ali htio bih utopistički vjerovati da je današnje društvo ipak evoluiralo iza takvih nakana. Tjera li potreba za pripadanjem grupi, za životom unutar definiranih granica, definiranih pravila, nekada gorljive pristalice komunizma koji su drugačije mišljenje smatrali herezom da danas u drugim okvirima funkcionišu na isti način i pjene na neprihvatanje religije? Paradoksalno je da često ista osoba žučno brani prethodni sistem kada se govori o prošlim vremenima i prenebregava sve njegove nedostatke, a u isto je vrijeme rigidni zagovornik života u skladu sa religijskim postulatima u današnje vrijeme. Dok ne dođe vrijeme za novi društveni okvir.
Toplije je i sigurnije u jatu istomišljenika, prijatno je busati se u prsa idealima koje većina podržava, lako je i okomiti se na one koji misle drugačije i pripisati im i pokoji dodatni grijeh i optužiti ih za nevolje za koje nisu krivi. Štite konzervativne religije i stroge ideologije i od neželjenih promjena koje dolaze sa pokvarenog zapada, od prevelikih prava pojedinaca, od prava onih drugačijih.
Ne tvrdim da je život van navedenih paradigmi sretniji, ali smatram da bi svakako boljim bio svijet u kojem bi svakome bila data sloboda (koja i danas nominalno postoji, ali od onih koji je prihvate kao takvu često stvara socijalne izopćenike) da sam sebe definira i postupa po sopstvenim nahođenjima i u skladu sa sopstvenim načelima i obrascima, naravno, dok ta sloboda ne zadire u slobodu drugoga i ne narušava je.