Nije tajna da u posljednja dva desetljeća religijske zajednice zdušno podupiru ovdašnje političke stranke, dakako, one sa nacionalnim predznakom. Svima su im zajednički animozitet i dizanje kose na glavi na svaki spomen bivše države, Tita i socijalizma. Dakle, tu su stvari kristalno jasno posložene, nema odstupanja i svi su u toj, takoreći, konstalaciji stvari prikriveni saveznici i istomišljenici. Još jedna zajednička konstanta jeste održavanje željene atmosfere unutar vlastitih dvorišta po zapovijedima stranačkih prvaka. Džume i mise savršena su prilika za to. Umjesto da takva sveta mjesta služe približavanju Bogu i odvraćanju od zla, ona su postala predmetom bestidne zloupotrebe od strane klerova koji više i ne skrivaju svoje simpatije spram etničkih stranaka i njihovih lidera koje su dominantne na datom području. Čast izuzecima, ali mnoge hodže i popovi znatno su se udaljili od svoje izvorne ose, ušavši u orbitu politikanstva. Sve dok se religija nije počela miješati u politička pitanja, stvari su koliko-toliko funkcionisale i kretale se. Duhovni i inspirativni govori zamijenjeni su indoktrinarnom propagandom ispiranja mozgova stoke sitnog zuba, koja, također čast izuzecima, u vrtoglavo visokoj većini upija vješto i mudro osmišljene poruke religijskih službenika sa stranačkim pečatima. Zbog toga se samo od sebe nameće logičko pitanje kako je moguće da u zemlji sa preko 90