JA I MOJE DRUGO NIŠTA
Ustao sam jutros opterećen vremenom. Ne vremenom kao meterološkim faktorom koji uzrokuje pritiske, glavobolje, živčane meteropatske promjene i manifestacije uzbuđenja, već vremenom kao fenomenom ophođenja sa okolinom, sa živućim organizmima koji jedu, spavaju, piju i pričaju nebuloze. Moj život lagano počinje da bude samo jedna hronika, hronika apsurda. O tome sam već govorio, pisao, ophodio se, kako prema sebi u svojim nebuloznim razmišljanjima, tako i u komunikaciji sa nerazumnim primatima koji žele da postanu bitni.
Hvatam se za užad istine. Šta je jebena istina, ja koji govorim o vremenima živeći u vremenu bez ideja, sa puno apatičnih klonova, ili neko drugi koji pokušava da nesrećnim konstrukcijama stereotipnosti postane alternativa istini. Istina je gola, neopjevana, tijesna za sve kože štavljene po kroju talasastih velura prasećih dezena. Da, koža naroda je svinjski velur. Ne postoji ništa bitnije od svinjske kože. Oblače je svakodnevno, grokću, riju po sopstvenim govnima i čekaju da u koritu dobiju porciju pomija. Ljudi su postali hronika, moja priča, moja svakodnevna jadikovka sa perom u rukama. Pišem, mada bih rađe da postanem svinja, kao oni, da ne osjećam ništa i u toj anesteziji postanem ništa. Lakše je biti ništa, nego osjećati ništavilo oko sebe. Kada si ništa onda su oko tebe samo pomije i govna, jedi i ćuti i ne razmišljaj. Ovako me davi hronika, jede mi nerve i sjećanja na neko bolje vrijeme, iz prošlosti, samo podupire propadanje jednog organizma, kao što sam upravo ja. Kuda idem tako… nikuda.
Razbibriga ne postoji, to je vjerovatno arhaično poimanje hobija koji je dio zaposlenih ljudi. Ovdje može jedino da bude dokolica, ona neurotična stvar koja tjera čovjeka na bavljenje hronikom unutrašnjosti bića, baš kao što sada radim. Doduše, ja svoju dokolicu oblikujem u umjetnost. Pokušavajući da od ničega sastavim smislene forme, oblike, monologe koji su na ivici da postanu menstrim svakdašnjice. Sve oko mene je ispunjeno prazninom. „Paznoća“ dokolice, umjetnost života. Korak naprijed napravim, dva koraka unatrag srljam. Nikako da shvatim da je nepotrebno pisati, da je užasno pretvarati vrijeme u nešto što ne donosi novac. Ostajem ja sa ničim da opišem sve. Pišem pa neka me nosi matica.
JA I MOJE SVE U NIČEMU
Krenuo sam do grada da kupim duvan. Cigarete su sve što osjećam kroz vene. Ono što je trebalo da me podsjeća na ovaj grad je polako počelo da vene. Trotoari pusti, ništavni, sa političarima koji se smješe satanskim osmjehom jarca i prasećim glavama polupečenim od solarijuma ispod čijih podočnjaka možeš da čitaš obolenja modernog čovjeka, bubrežnog bolesnika koji ima viziju sebe kao ministra. Užas me je zapahnuo na pomisao da takve osobe mogu nekom da znače nešto, a sebi pomoći ne mogu. Zato valjda i žele položaje, da se lječe, da se beskrajno lječe na grbači drugih. Da se beskrajno pozivaju na imunitete, da imunitet intravenozno uzimaju, da imunitetno izgovaraju svaku laž i posprdno gledaju druge, dok njihov organizam truli. Bar dok se glavuše sa plakata ne ispeku do kraja.
Ušao sam u prodavnicu i kupio cigarete. Izlazim i gledam u nebo. Smračilo se. Opsovao sam u njega sočno, jer ovo ljeto je baš onakvo kakvi su ljudi. Mračno, kišovito, solarno, radioaktivno i sve me podsjeća na guzice sa plakata. Njuška jednog prasca obećava na crvenoj podlozi cerade. Oh…obećava mi sve, pa kako da ne povjerujem takvom kvalitetnom primjerku hordata sisara. Bradata svinja je pečena, njen miris se poigrava sa mojim receptorima u nosu. Miriše pečenje, izbori će biti slasni, hrskave kožice, prošaranog mesa i slanih rebaraca. Glavuša sa plakata obećava užitak.
Ja proklinjem nebo, počelo je da pada opet. Kiša se stvarno poigrava sa mnom, žurim kući da stignem, a usput pušim cigaretu. To je sve što pušim, da se ne pomisli kako pušim neke priče. Jedina stvar je duvan, a za ostatak priče plakatirane, meni svinje mogu da popuše. Pada mi na pamet jedan bezobrazan vic. Neću da vam ga ispričam, jer me ionako proglašavaju nekulturnim…ili sam već rekao suštinu…jebem li ga.
Političar na plakatu, crvene pozadine, enormno velikog formata, ima pogled aristokrate. Plave oči, zamišljen u sutra, baš kao engleski lord. Pade mi an pamet Jorkširska svinja, ali ne, ovaj je ipak obično domaće krme. Ni to im neće proći, previše ih roktanje odaje ko su. Poziva krme na ustanak, treći svinjski ustanak i uzburkava krv prascima koji mu vjeruju. Naravno, kada su iste rase, obične seoske svinje. Jorkširske svinje ipak imaju manje govana po sebi, ove naše su do grla u dreku. Tek sada shvatam koliko ništa nemam. Cigareta dogorjeva, a meni se jede pečenje. Gladan sam pečenja i baš danas bih pojeo jednu glavušu. Opet bacam oko na plakat. Mljac!!!
Za šta uostalom i sluše svinje nego da se jedu, stvarno ne znam ko im dade da vladaju na farmi. Farma je postala presudni faktor u odlučivanju, zato nam valjda okolina i liči na svinjac. Lokalno čupavo prase je okačilo svoj “bilbordožder“ pored bogomolje. Čudna je to navika, da se hrana duhovna spaja sa trpezom svetovnom. Nekako asimetrično sa milosrđem bogomolje, izgleda politički pamflet jedne svinje. Bio ustanak ili ne, svinja je postigla efekat. Izbor će pasti na nju, na tu rutavu polupečenu glavušu, tuberkuloznog i zadriglog izgleda koje ni „photoshop“ ne može da umije svojim preciznim alatima.
Ipak, moraš da gledaš u njih iako ti se jede prasetina, moraš da trpiš svinje koje polako jedu tebe, poslije uspješno izvedene velike pobune na farmi. Svinje vladaju i čovjek postaje sinonim za pogrdnost. Oni vjerovatno između sebe govore ovako: „ Baš si čovjek nesrećo, ne budi čovjek, učovječio si se kao čovjek, vidi izgledaš kao čovjek, tata ti je čovjek, sram te bilo čovječe obični… i tako dalje. Psovke koje svinje izgovaraju su toliko sočne da nemam riječi kojima mogu da opišem taj vandalizam. Biti čovjek je danas ionako patetično. Svinja je IN.
PEJSAŽ SPASOVINA I NIŠTA
Stojim na terasi, veče umiruće pada nad nekadašnjim obrisima zgrada, betonskog gradića zaraslog u pomije i trnje. Ne vidi se ništa od korova i ambrozije, kao da se nekadašnja industrijska četvrt utopila u kafi koju pijem i posmatram drač nikao iz nje. Sve mi se čini maleno, nedoraslo, nedovršeno. Teško je i pomisliti da je neko, nekada, nekuda tuda zarađivao novac i hranio djecu. Ja izgledam kao živi primjerak neke vrste koja je odrasla u nečemu čega više nema. Ne mogu da zamislim da je sve to postojalo. Fabrike, ti dimnjaci koji stoje kao obelisci uništene kulture, neke civilizacije na kraju svijeta, kraju mojih nervnih završetaka.
Nebo se poigrava sa bojama. Liči na proliven plavi akvarel. Oblaci prave nijanse mastiljave ljubičaste boje za pečate koja je na masnom papiru dohvatila površinu i razlila se bez upijanja. Brzo se kreće, a zapad probija krvave tonove dubine kroz to ledeno plavetilo.
Eto, u svemu tome nešto životopisno, manje oporo, mada mi je u želucu mučnina. Prevrće mi se drob od kofeina i nikotina. Pretjerao sam sa stimulansima, ne relaksira me kafa, a pogotovo duvan. Katran mi se taloži u organizmu, zatrpava me baš kao što je i grad zatrpan pomijama svinjske sreće, jedne uništene manufakturne sredine, pretvorene u betonski svinjac ograđen trnjem. To je ovaj grad i ja na terasi svoje kuće na drvetu. To je ovo mjesto, omeđeno ideologijom vlastitih interesa onih podarnika sa plakata, kukavaca na ivici srčanog udara. Koliko samo treba ljudi da se iseli pa da ovaj grad postane profitabilan, koliko treba ljudi u njemu da ostane pa da jedni ne smetaju drugima, da konačno postane mjesni ured lokalne sekte koja ima posao. Kad ostvare progon stanovništva ovim tempom, kako su naumili, tada će riješiti i nezaposlenost. Gra…pardon smrad za odabrane, svinjac samo za njih i njihova legla.
Spasovina ćuti, humke su tu, gavranovi se hrane nadom i ništa. Jedno veliko ništa, jedno moderno profitabilno groblje. Divno je gledati u sve te spomenike. Od svega što ima vrijedno u ovom gradu su granitne pločetine sa krstovima onih koji pod njiam leže. Krstovi za ateiste, zvijezde za pojedine iskrene vjernike i opet ništa. Ostaje samo da se nadam da kad moj red dođe, neću imati tu priliku da mi neko stavlja krst na grob, ja ne glumatam za života ništa, pa ni smrt ne želim da lažiram. Moje sve što povezujem sa bogom je ovaj grad koji je uspio sebe obesmisliti. Bog u njemu postoji samo na trpezi onih koji su ostvarili svoje ciljeve. Ćevapi, gomile ćevapa, kamioni ćevapa, pop na krsnoj slavi i zdravica u čast novca koji može da kupi plastičnog Isusa.
Pomiluj me grešnog i iskapi za mene jednu čašicu… ja ne pijem sa plastičnim stvarima. Moji ljudi su od krvi i mesa ali nisu svinje. Moji ljudi su neki ljudi koji su otišli da ne gledaju kako im danima psuju majku na načine neverbalnog ustoličenja i lažne percepcije, suludog vladanja i uzaludnog pričanja u prazno od izbora do izbora. Ostatak vremena pretvaraju u pomije. Spirine i roktanje iz fotelja, gomile spirina, kamioni spirine, zasiranje od spirina. Eto tako su nam se najebali majke oni koji se kunu u bogove.
Ah, Spasovina, groblje. Zaboravih da završim s njom, stalno odem u pogrešnom pravcu, ali kad je i smrt vezana za svinje. Svinje isto odlaze na groblje kad prođe politički imunitet. Još nisu izmislili kako da pobijede smrt, izgleda da najveći prasac, koji se smije sa plakata bivše zgrade apoteke, nije mogao da naredi bogu da uvede besmrtnost za njihovu vrstu.
Čujem kako je keva uključila veš mašinu. Mama!!!… Daj vidi jel si mi stavila crvenu majicu na pranje…aha, dobro… pa kako šta će mi ta majica…pa izbori su mama, moram da obučem da se uklopim, jer ako me neko vidi da nosim onu plavu iznabadaće me.
Mama!!!… jel Doda opet rek'o na televiziji nešto smješno…jupi !!! večeras ću da gledam dnevnik, biće mi ljepo, ihaaaa, Doda će da obeća da ćemo jesti ćevape i da ćemo imati lekiće besplatne za naše apatične glavice…vice…ice…ce….e … eeeee.
Uff. Već je svanulo..grokk… groookkk, hrrrmmmgroook.