Ovih dana teške riječi padaju i teške odluke se donose, ali njihova najveća težina je u njihovoj ispraznosti. Miloradov referendum, Čovićev sabor, probosanske snage i mediji,… sve je, čini se, samo jedna velika šuplja priča. Nikako ne mogu da shvatim da postoje ljudi koje sve to ne uviđaju, koji ne vide da se radi samo o loše ofarbanim lažima?
Malo mi je, moram priznati, i uvrjedljivo što neko misli će Bosanci i Hercegovci nasjesti na sve te gluposti. Ali džaba, psi laju a karavani prolaze… možemo pisati do sutra i vikati iz sveg glasa, uvijek će biti ljudi koji će svemu tome vjerovati.
Uprkos uzaludnosti i bez obzira na sve banalnosti valja nam ukazivati i prstom upirati i vikati, sve dok razum ne pobijedi, makar prividno.
Očitost br.1:
Milorad Dodik raspisuje referendum da bi uskratio podršku Sudu i Tužilaštvu nad kojima nije uspio zavladati kako bi se spasio od njihova pravnog progona. Dodik zna da za sve pare koje je pokrao samo mu Sud BiH može presuditi jer je Sud RS-a već odavno samo Dodikova ispostava.
Zaprepaštavajuća činjenica br.1:
Stanovnici RS-a masovno i u euforiji kliču jer će referendum omogućiti da čovjek koji im je pokrao milione ne bude sudski gonjen. Ljudi likuju jer im se neće vratiti pokradene pare?!
Očitost br.2:
Čović preko akademskih poslušnika saziva Hrvatski narodni sabor kako bi dodao „legitimitet“ svojim nastojanjima te kako bi sve silne kadrove koji će ispasti iz udobnih fotelja vratio u iste ili neke nove fotelje. Neki drugi poslušnici se u ime nekog drugog kao bune.
Zaprepaštavajuća činjenica br.2:
Ti foteljaši će živjeti udobno te svoje, i džepove svoje porodice, kumova i prijatelja, legalno i nelegalno puniti „legitimnim“ novcima kako krivih tako i „pravih“ Hrvata. Iako već 20 godina trpe jarm tih ljudi, njihovu nesposobnost i bivaju najdirektnije ugroženi od istih, stanovnici u kantonima sa Hrvatskom većinom podržavaju ovaj potez kao „nacionalni odgovor“ a njegove nosioce kao prve borce na liniji „Hrvatstva“?!
Očitost br.3:
Novinarska profesija u ovoj državi kao da ne postoji. Samo u iznimno rijetkim i politički nevažnim slučajevima ne možemo iz usta i pera novinara prepoznati glas političara koji stoje iza tog medija ili novinara.
Zaprepaštavajuća činjenica br.3:
Jedini momenti u kojima javnost profitira dobivajući istinu jesu oni momenti u kojima se „velike ribe“ krveći se međusovno oko plijena ili zadovoljavajući svoj ego, javno razmeću propustima onih drugih. Javnost je više nego svjesna ovoga i umjesto da odgovorimo na dvoličnost koju nam serviraju kao istinu, mi radije mijenjamo kanal, novinu, portal, tražeći da nam se priča ona laž koja nam „uvcetu“ najviše godi?!
Šou koji živimo, ovaj maskembal svakodnevnice, je možda najlakše preživjeti zdrave pameti tako što se poistovijetimo i podsvjesno u njega uklopimo. Ovo jeste jedno od opravdanja ali to opravdanje, kao ni bilo koje drugo, nije olakšavajuća činjenica za našu dvoličnost s predumišljajem.
„Ohrabrujuće“ u svemu ovome je to što nismo jedini, to je fenomen čovječanstva. Mi ne gledamo samo show business, mi ga živimo. Sve je lažni sjaj, lažna slika, lažni prikaz. Svijet je toga svjestan jer ga i krsti kao „šou“, ali mu se i dalje poklanja i aplaudira mu više nego stvarnosti.