Malo me sramota da žvajznem kilometarski komentar na članak iz naslova, pa ću evo ovdje:
baš nedavno sam prevodila tekst koji se bavi upravo ovom problematikom, pa sam tako došla do mnogo više informacija na ovu temu nego što je predstavljeno ovdje u članku. isto tako, godinama već kroz posao imam priliku pratiti trend bavljenja pitanjem diskriminacije, po svim osnovama. u kontekstu civilizacijskog napretka, ljudska prava su “najsvježija roba”, odnosno najnoviji pokazatelj koliko smo odmakli od primitivne zajednice koja poznaje samo princip “use, nase, podase”.
pravo na dostojanstven život, pravo na istospolni brak, pravo na obrazovanje, pravo i sloboda izbora, i tako dalje…dok se obaveza, kao prirodan i logičan pratilac prava i sloboda, rijetko spominje. obaveza želimo da se oslobodimo, valjda zato što imamo pravo da budemo bez obaveza. oslobađanje od redovnog vojnog roka, oslobađanje od poreza, oslobađanje od viznog režima, oslobađanje od carine, oslobađanje od dužničkog ropstva, oslobađanje od obaveze plaćanja karte za prevoz, i eterično ali sveprisutno oslobađanje od lične odgovornosti za sopstveno zdravlje, materijalni status i izglede za kvalitetnu budućnost.
ko se danas usudi pokrenuti biznis, svojim novcem ili pomoću kredita, gleda kako će potrošiti svaki dinar. desilo se da žene razmišljaju na jedan način kad zamišljaju svoju profesionalnu budućnost, a na sasvim drugi kad se (opet u skladu sa sopstvenim zamišljanjima budućnosti) ostvare kao majke. nerijetko se odluče ne vratiti sa porodiljskog, jer shvate da će propustiti djetinjstvo svog djeteta radeći (često) samo da bi platile nekoga da ga podiže, a taj to opet neće uraditi kao što bi majka.
svaki uposlenik košta svog poslodavca, a može se posmatrati i kao investicija. zapošljavanje zamjene košta, pronalaženje i zapošljavanje novog radnika u slučaju da se majka ne vrati sa porodiljskog košta, a u državi koju imamo i koja nije dobra za rad malih i srednjih preduzeća kojih je trenutno najviše, državi koja ne pogoduje stranim investicijama i uspostavljanju velikih organizacija koje bi mogle podnijeti finansiranje radnika koji de fakto ne privređuju, poduzetnik prosto nema tog viška novca koji bi pokrivao primanja majki koje ne ostvaruju prihod.
davanja za doprinose su ogromna, a idu u budžet koji se svejedno hrani kreditima MMF-a, i sva ta lova opet odlazi na finansiranje preglomazne administracije koja je opet rezultat Dejtonskog sporazuma.
rijetki su mali i srednji poduzetnici (ako uzmemo da su oni ti poslodavci o kojima je riječ) koji mogu podnijeti plaćanje dva radnika za jednu poziciju, a rijetke su i (buduće) majke koje se spremaju za nešto što uopšte nije teško predvidjeti. tek kad se nađu kući, sa djetetom a bez posla, počinju razmišljati mogu li kako zaraditi od kuće, pa se prevodi (primjer iz moje branše) dok beba spava, ili radi neki sličan posao od kuće, preko računara, i tome slično.
naravno da bi trebalo da je sistem bolji, ali neće postati bolji od apelovanja jer je matematika prosta i neumoljiva, a ekonomija je matematika. pa tako upravo ta “nepouzdanost” majki i potencijalnih majki kao uposlenika dovodi do toga da se minus izravnava smanjivanjem plata koje se daju ženama u odnosu na muškarce, upravo zato što se nijednoj majci ne može zabraniti da batali sve i odleti kući da spašava djecu i porodicu od ovoga i onoga (što joj je biološki i kulturološki dato) žene često nisu idealni kandidati za dugoročne programe usavršavanja, odgovorne pozicije koje traže punu posvećenost, iznenadna putovanja, važne i dugoročne projekte, i tako dalje.
pritom, ubrzani tempo promjena u praktično svim industrijama dovodi i do toga da žena u toku porodiljskog odsustva ispadne iz fazona, pa i kad se vrati na posao nema isti učinak kao prije odsustva. otkud lova za to?
po meni, postoje dvije mogućnosti. jedna je da se javnost raspriča o obavezama, za promjenu.
u tom kontekstu bi se išlo ka suštinskim promjenama društvenog uređenja (kroz nove političke inicijative i izbore), Ustava, ekonomskog ambijenta, sistema socijalne zaštite, pa da neke buduće generacije majki dožive sistem koji će ih finansirati dok se bave porodicom.
druga je da se pripreme za osnivanje porodice razradom plana B. danas je, kao nikad u istoriji, moguće prodavati pamet, znanje i vještine uz pomoć računara i internet konekcije van tradicionalnog radnog vremena koje za majke i predstavlja problem. organizacije koje se bave unaprjeđenjem položaja žena bi mogle da rade na identifikaciji zanimanja koja su “odradiva” od kuće, organizovanju seminara, pravoremenom savjetovanju mladih žena u tom smislu, kao i da pomažu firmama i organizacijama da (pre)oblikuju radna mjesta na način koji će omogućiti da žena privređuje i dok je na porodiljskom, jer će mnoge to svakako pokušati.
možemo kukati, prijetiti, pritiskati i teoretisati, ali je činjenica da se u to ulaže mnogo više nego u razmatranje šta se može uraditi i postići sa ovim što imamo ovdje gdje smo. sve dok nam tehnologija služi za zatupljivanje i dangubu, a društvo koje činimo predstavlja sinonim za propast i beznađe, držim da nemamo pravo pričati o pravima koliko imamo obavezu razmisliti o obavezama.