Dugo razdoblje solidnog kvaliteta života (u odnosu na sadašnji!) u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji čini jedan od razloga da biračko tijelo, u sadašnjem političkom sistemu, bude sklono totalitarizmu. Kad god su bila u pitanju prava većine naroda, komunistička „demokratija“ (doktrina) (u bivšem sistemu se nazivala „socijalistička“ demokratija, ali socijalizam je, ipak, nešto drugo) se povezivala sa prijatnim obećanjima i osjećanjima, bez obzira na mogućnost i stanje njihove realizacije. Ona (odnosno tako deklarisan „socijalizam“) je posebno naglašavala značaj društvene jednakosti, odnosno jednakosti raspodjele rezultata rada, vjerujući da je postojanje jednakosti najvažniji garant društvene stabilnosti i jedinstva. Društvena jednakost (solidarnost) u komunističkoj „demokratiji“ je, takođe, činila osnov za uživanje određenih zakonskih i političkih prava. Liberalna demokratija ne prihvata društvenu jednakost, u doprinosu rezultatima društvenog života, jer ljudi nemaju iste talente i volju za radom tako da su i rezultati njihovog rada različiti. Ona podržava jednakost šansi ("ista pravila za sve"), koje svima pružaju podjednaku priliku da realizuju svoj potencijal. Liberalna demokratija zastupa načelo meritokratije, gdje se pod sposobnošću, koja je osnov za raspodjelu smatra talenat ujedinjen sa teškim radom.
Takva shvatanja jednakosti su i razlog što se materijalna baza komunističke „demokratije“ nije razvijala u skladu sa razvojem materijalne baze liberalne demokratije. Kad jednom ili više puta dobijete nešto što niste zaradili ili zaslužili, za nešto u čemu niste učestvovali, vremenom stičete naviku da je to zagarantovano i da je neko to dužan da vam obezbijedi. Po onoj narodnoj izreci „jedna muka je navika, a odvika stotinu muka“, bez obzira na promjenu političkog i privrednog sistema, još živimo sa ubjeđenjem sigurnosti u povlastice i obavezi nekog drugog da ih obezbijedi.
Psihološki procesi kojima je komunistički režim prije rata, a slično i režim nakon njega, stvarao autoritarne ličnosti su: poštovanje, identifikacija i internalizacija (pojam koji označava prenošenje izvjesnih spoljašnjih normi, standarda, odnosa i akcija na unutrašnji, mentalni plan, koji se, tako, doživljavaju kao svoj). Ljudi su se morali pridržavati drakonskih zakona ili su bili strogo sankcionisani. Oni su se, takođe, identifikovali sa nekim visokim političarima, na način na koji su oni (političari) koristili moć i uživali u luksuznom životu. Etička (moralna) mjerila i vrijednosti naroda postepeno, i pravovremeno, trpe promjene i transformacije i usvajaju se u skladu sa komunističkim i aktuelnim vrijednostima.
Osim toga, komandni stil administracije komunističke „demokratije“, masa dekreta i njihovih klauzula o kažnjavanju, ma koliko bili neprijatni, su u sadašnjem društvenom životu, izazvali i razvijali autoritarne posebnosti. Autoritarna ličnost je konzervativna, ropska prema pravilima i autoritetima, opterećena predrasudama u razmišljanju i sklona diskriminatornom ponašanju. To je ličnost koja je suprotstavljena slobodi i ovlaštenjima koje liberalna demokratija garantuje građanima.
Nedostaci i problemi vlasti u sadašnjoj državi, koji su stvarali i stvaraju političku averziju prema demokratiji, su drugi razlog da biračko tijelo bude sklono totalitarizmu. Osnovne posljedice funkcionisanja političkog režima u posleratnom periodu su nazvane: "praznina", "apsurd", "nužnost" i "uspjeh".
"Praznina" je uzrokovana nedostatkom bilo kakve vjere ili prave religije. Umjesto prave religije javlja se „filozofija“, koja je odlutala u oblasti sve manje dostupne laiku. Vjera i razlozi za vjeru, bilo svjetovni ili religijski, su nebitni ili manje važni. Crkva se sve više bavi politikom, a politika crkvom.
"Apsurd" je nedostatak osjećanja smisla za ono što se radi. Sve se svodi na preživljavanje. Jedi, ono malo što imaš, da bi živio. I šta dalje?
"Nužnost" se potvrđuje kroz stav da drugačije ne može biti. Za sve loše je kriv neko drugi. On nije u našoj nadležnosti. Na njega se ne može uticati. On nas ne voli ili možda nas, čak, mrzi. I drugi da su na vlasti, bilo bi isto.
"Uspjeh" je posljedica skrivenih političkih poteza o kojima se odlučuje na vrhu ili u dalekim otuđenim centrima (partijske i dr.) moći. Rezultate rada, čak i ljekara, političke stranke i vladajuća vrhuška gledaju i vrednuju kroz broj prikupljenih glasova.
Kako se osloboditi totalitarizma? Kako usvojiti liberalnu demokratiju, ako je ona ono čemu stremimo? Šta je rješenje za sreću i bolji život? Je li možda Evropska Unija? Ipak, ovakvi kavi smo, nikako ne možemo u nju (i sa njom), a bez nje teško ćemo.