Šta je? Šta si bleno odozgar u mene? Nije ti dosta što sam se ovoliko primakao? Hoćeš dušu naizvrat da izvreneš? E nećeš vala moći kako si zamislio.
Nije meni mjesto ovdje na tavanu. Sam… ova štokrla i ja. Pogledaj kako su se njene noge izlizale. Koliko je samo ona mjesta prešla. Ogulila se masna naslaga kojom sam je prekrivao.
Šta se ceriš meni u lice? Hajvanu…nećeš ti odrediti moje posljednje trenutke.
Ne znaš ti koliko sam ja propatio u ovom vremenu. Koliko je ovo tijelo drhtalo. Ne znaš.
Ne znaš ti kako klecaju koljena insanu. Koliko rupa na putu sam izbjegao da se ne zabijem. Ne znaš utvaro skrivena u tom mraku.
Nisam ove dane proživio rahat. Al sam živio među ljudima i hodao po ovoj zemlji.
Kako sam mogao biti miran dok sam gledao Malikovo tijelo položeno na tabutu? Šta je on kome skrivio? Znaš li hajvanu koliko je godina imao? Dvanaest. Dvanaest godina hajvanu jedan. I kakve sam planove mogao imati za život? Nemaš ti pojma utvaro siva. Ne žali me. Sam sam sebe davno prežalio.
Jesam li mogao biti miran kad sam Aminu poslao Maliku? Znaš li koliko godina je imala? Ne znaš. Imala je osam godina. Osam zima i sedam proljeća. A ja sam hodam dunjalukom. Ne znaš ti hajvanu kako duša plače. A kako bi i znao.
Nisam ja varao druge ljude. Varao sam sebe. I mislio da mogu dalje. Koje dalje i gdje dalje.
I šta sad hoćeš od mene. Da mi pokažeš put. Da počnem sumnjati. Da tebe slušam misleći da ću se kotarisati ove boli u prsima.
Varajući me varaš sebe. E moj hajvanu…
Ne mogu ja zaboraviti ljepote dunjalučke i osmjehe koje su mi darovali. Ne mogu zaboraviti ruke. Male ruke koje su me grlile. Ne može iz mene izlapiti ponos koji sam osjećao jer sam ih imao. Njima se mjerilo bogatstvo koje sam imao. Nisam lagao i krao. Nisam mrzio nit zavidan bio. Samo sam se sad umorio.
A ti poletio da me povedeš.
Stani malo odahni. Imam ja vremena, ne požuruj me. Valja meni prvo sam sa sobom progovoriti. Trebam se upitati da znam jel rahat odlazim. Ne guraj me hajvanu. Vidiš li da zraka sunca probija kroz ovu prašinu.
Kome će moja Mina ostati? Ko će se o njoj brinuti? Ko će vatru naložiti i stoku na pašnjak izvesti? Kome će se obradovati? Kome će jelo na stol postavljati? Kome će ona ispričati kako boli majčino srce? Kome hajvanu ako ja sa tobom pođem. Koga će noću pokrivati? Ko će čuti kad u snovima doziva dvije jabuke sa njedara otrgnute? S kim će vunu preko ruku motati i šarenim ćilimima pod prekrivati? Hoće li znati sama hodati dunjalukom?
E moj šejtane. Uranio si ti za mene. Još ja posla ovdje imam. Ima se meni ko nasmijati. Imam ja za koga živiti. Žao mi ove štokrle što ću je svu polomiti. Jer ti si me na nju navratio. Odoh ja dolje niz basamake kafu popiti sa svojom starom. Valja mi i vatru naložiti već se vani smrklo. A ti hajd razguli sa mog tavana i više se ne vraćaj. Nemam ja vremena na put sa tobom poći. Valja meni sa svojom starom još sunaca dočekati i mjesec noću ispratiti.