RAT SA ONE STRANE I JA

PRIČA I

Mitinzi

Nikad u svom životu nisam bila samo nijemi posmatrač  događaja, uvijek sam na neki način bila aktivni učesnik. Bila sam prisutna  i na onim mitinzima u Podgorici, kojim je počelo predratno ludilo, a kasnije i raspad Jugoslavije. Na tim mitinzima je izrečena  uvertira svih ratnih namjera, pjevalo se: „druže Slobo samo reci letjećemo kao meci“. Odjednom ljudi koji su se do tada zaklinjali Titu, uzvicima  „okrenite leđa“ , a nakon čega bi s svi okrenuli leđa, nekadašnjoj Titovoj vlasti. Na taj način su okretali leđa starom sistemu i stegama koje im je nametnula jedna tekovina revolucije, a ta stega se zvala  bratstvo i jedinstvo. U tom momentu su mladi i stari željeli da polete kao kuršumi, koje je samo trebalo usmjeriti. Sve je to bila manipulacija masama, koja je vodila u predratno ludilo. Ta masa ljudi, koja je akumulirala toliko negativnih emocija u sebi, bila je odličan materiajal za jedan događaj kao što je rat. Poziv na rat kroz uzvike razuzdanih mitingaša izazivala je strah, kod građana nesrpske nacionalnosti . Taj strah od hgemonizma jedne nacije, je tjerao ostale republike na bijeg iz SFRJ. Takko je počeo raspad Jugoslavije. Svi su bojali mjaorizacije, i prevlasti jednog naroda nad ostalim, jer jednopartijski sistem je prestao da funkcioniše. Ljudi su izlazili na referendume i tražili otcjepljenje svojih republika iz sastava tadašnje Jugoslavije. Emocijom očuvanja SFRJ, se isto dobro manipulisalo, pa je izlazak iz nje  tretiran  kao neoprostiv grijeh. Mada svi ti referendumi su bili dozvoljeni i zagrantovani Ustavom iz 1974. Što znači, morala se poštovati volja svake republike da se otcijepi od Jugoslavije, ukoliko se za to odluče njenji građani slobodnom voljom na referendumu. Ali ako nešto garantuje Ustav, nije značilo da  može i da se ostvari. Po svim voljama građana kasnije su ispaljivani projektili, rušeni gradovi, ubijani civili. Izlazak iz SFRJ, (koji su na kraju sve republike napustile), ali je one koje su to tražile na samom početku skupo je koštao.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Kad se nađete između dvije svoje dvije države koje ratuju.

Kad je počeo  rat u Bosni ja sam tada živjela  u zemlji, za koju  bi se  moglo reći da je bila i agresor na Bosnu. Bosnu sam  doživljavala kao svoju zemlju, zbog porijekla i zato što mi je sva bliža rodbina živjela tamo. Iako nastanjena u Crnogj Gori, koju sam takođe voljela na neki način,  tokom ratnih zbivanja nisam je mogla ni abolirati, a ni iskreno voljeti. Teško je opisati osjećaj bespomoćnosti, kad znaš da tvoji najbliži svaki tren  mogu stradati i ništa ne možeš  učiniti da im pomogneš. Strepnja i strah u meni su bili svepristuni. Posebno mi je teško padala opsada Sarajeva, ja se nalazim sa ove strane, svi moji njabliži pod opsadom. Uz to živim  u zemlji koja osim oružjem, vojskom,  paravojskom, čak i informacijama ratuje protiv Bosne.

Eh,  taj rat,  nikako nisam mogla shvatiti ZAŠTO SE DESILO BOSNI? Međunacionalna mržnja u Sarajevu nije postojala  (bar ja tako pamtim Sarajevo prije rata). Ljudi su su mahalski djelili na raju i papke, stvarnih i drugačijih podijela nije bilo.  Nacionalizam nije stanovao u Bosni, on je uvezen. Tako da se na Sarajevo svakodnevno pucalo upravo zbog uvezene nacionalne mržnje. Bosna se morala dijeliti po šavovima nacija,kao SFRJ, što je prosto izgledalo nemoguće. Ja sam razmišljala kako neko može uspjeti nacrtati granicu između ljudi u jednoj zgradi ili još uže u jednoj porodici, jer je u Bosni bilo najviše mješovitih  brakova.  Znali su psi rata koju je vrstu emocije najlakše zapaliti. Tada se samo mogao čuti govor mržnje i poziv na rat, odnosno na „odbranu Jugoslavije“, a mnogi više nisu stanovali u njoj.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Prvi šok, vezan za početak rata doživjela sam godinu dana prije nego je počeo u Bosni: To je bio dan kad je sa TV ekrana prestao prenos iz Vukovara.  Kad sam čula na TV-u da JNA počinje sa granatiranjem Vukovara. Nakon te vijesti se pojavila crna slika na ekranu. Prestao je TV prenos iz Vukovara. Okrenula sam se tada, onako u čudu  prema ukućanima i pitala kako vojska može da gađa svoj grad? Rekla sam svi građani SFRJ su izdvajali doprinose za vojsku 50 godina, a sad ona sa više od 50 topova gađa iste te građane!

Godinu dana kasnije dešava se sličan scenario, gledam na TV-u  skup građana ispred hotela Holidey inna. Svi govornici su protiv rata i za mir. Neki prilaze govornici i panično spominju paravojske koje ulaze u grad i upućuju poziv građanima  da brane grad! TV prenos se ponovo prekida, slična situacija kao kad je pao Vukovar. Znala sam da JNA tada granatira i Sarajevo! TV se nije mogao gledati, već se vijesti (bolje rečeno laži o zbivanjima na terenu). sa svih ratišta prenosile dirigovano. Agresori su se preko medeija predstavljali kao žrtve, koje se svuda negdje moraju braniti. A samo malo zdrave logike je trebalo  ljudima, da shvate da se ne  brani svoja država na tuđoj teritoriji. Gdje  se razbuktaju nacionalne emocije zdrava logika prestaje i obično nevini stradaju.

Dakle poslije prekida svakog TV prenosa, kada bi se se pojavio zrnasti ekran počinjao bi novi rat. Naše ratove na Blakanu  nismo gledlai uživo, ali zato smo rumunsku revoluciju ispratili od a do ž, i poslije gašenja kamera, sve dok diktator i njegova supruga nisu osvanuli mrtvi. Za rat na Balkanu po meni,  je kriva koliko politika  i JNA kao instrument te politike, isto toliko i predstavnici sedme sile, koja su lažima i poluinformacijama  manipulisala masama. Tako su svi bili ubjeđeni da po Hrvatskoj i prije početka sukoba hodaju nake Zenge, a u BiH  Zelene beretke, te da su ovi do zuba naoružani morali upasti na tuđe teritorije da brane svoju domovinu od gore spomenutih.

Nisam slušala vijesti iz ostatka Juge koje su trubile jednu istu priču, koja je bila toliko opasna laž i insturment  da što više ljudi uvuče u rat, ponekad sam hvatala radio Sarajevo. Jedna od besmislenih tvrdnji tadašnjih medija između ostalih je bila i ta, da se u Pionirskoj dolini srpska dijeca bacaju lavovima. To  je bila toliko besmislena i montirana laž,  za koju sam i tad sa sigurnošću  znala da nije tačna. Moji najbliži su živjeli odmah iznad, zoološkog vrta,  koji  je bio u dolini i  linija preko koje su rezmjenjivala unakrsna vatra. Niko živ nije smio prići blizu ni sa jedne strane, tako da su zbog toga, sve te jadne životinje poumirale od gladi. Vijest koja se nije mogla zaobići i zbog izvještavanja stranih medija je bila ta, da se puca na Sarajevo. Naravno  nikad  ljudima u  Crnoj Gori  nije rečeno ko puca na civile u Sarajevu. Pa je jedan opozicioni poslanik u skupštini Crne Gore, Žarko Rakčević ,  javno pitao na  jednoj sjednici skupštine. „Ljudi recite ko puca na Sarajevo“? Nije samo on bio svjestan  situacije, već i veliki dio Crnogoraca, pogotovo članova Liberlanog Saveza Crne Gore, koji su bili protiv rata. Već  tada se pjevalo „sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče.“

Meni je u to vrijeme mnogo teško padala  činjenica,  da  je država u kojo sam živjela ratovala protiv Bosne  i to na više načina. Nečija namjera je bila da  je ime  Bosna, ili država Bosna  trebalo prestati da postoji,. Pa sam pročitala u tadašnjem udžbeniku geografije, da se Crna Gora graniči sa Albanijom, Srbijom, Italijom i UNPROFOROM. Čak su i djeca u školama bila uvučena u taj rat. 

Na Goržde, na Goražde….

Za mene je jedan dan s početka rata ostao vrlo upečatljiv. To je bio dan kad se odjednom cijela moja kuća strašno zatresla (kuća se nalazila u naselju  blizu vojnog aerodroma), te su se vrata od balkona naglo otvorila isplala je kvaka koja je stajala labavo i zamalo nije pogodila sina koji se igrao a autićima pored vrata. U prvi mah i dijete i ja smo se prepali. Pitala sam se šta se to desilo?

Odgovor sam szanala ubrzo nakno par sati. Saopštio mi ga je radnik sa obližnjeg gradilišta, koji je sa kišnom kabanicom na glavi išao od vrata do vrata i upozoravao ukućane da otvore prozore. Rekao je da raketama zemlje-zemlja upravo  gađaju Goražde, pa  zbog detonacije mogu popucati stakla  na prozorima ako su zatvoreni. Objašnjavao je, kako  mu je neki policajac naredio da nas upozori, koji je otišao dalje da obavještava komšije. Radnik je rekao, da svakako otvorimo prozore prije ispaljivanje druge rakete. Pomislila sam kakva će samo biti akcija te rakete, ako je sila rekacije zamalo porušila naše kuće. Ali to su priliku nažalost mogli osjetiti samo građani Goržda.

Meni su tada samo suze potekle niz lice, ne znam da li od bijesa ili tuge, što ne mogu zaustaviti te proklete rakete. a radnik  vidjevši me takvu se počeo izvinjavati rekao je, te da  on samo prenosi šta su mu naredili.  Prvi put am se osjetila građaninom drugog reda i to u zemlji u kojj sam rođena. Sva uznemirena, uplakna, ljuta  pitala sam tog radnika gdje je policajac koji ga je poslao? Pokazao mi je prstom  kuću u koju je policajac ušao. Odmah sam otišla tamo i zatekla ga kako sjedi i pije kafu. Pitala sam ga da li je on naredio da budemo upozoreni. Rekao je da jeste, ali da su njemu to naredili iz vojne komande.

Ne znam šta mi je sve u tom trenutku izašlo iz usta, od toga da će i njemu odzovniti, možda i neka psovka, ali znam da je policajac ustao i nije popio kafu,  izašao je za mnom i pitao me da za idenitet, samo sam se okrenula i rekla: „Tebi  nikad ne bih rekla ko sam! Saznaj sam“!

Slike rata su mi prolazile kroz glavu. Ne znam da li mi je bilo više žao mog daidže, koji je kad smo ze zadnji put čuli telefonom, rekao da im već ponestaje hrane  i vode, nene, djeda, tetke  i svih bližnjih ili svih civila i nevine djece što su gladni i svaki dan ginu, ili sam bila bijesna zbog nečasnog rata, koji vodi čitava jedna armija protiv civila u Bosni i u Goraždu, a ti civili su je do tada vjerno služili.

Uglavnom u to vrijeme  sam prestala izlaziti uveče po kafanama, jer nisam  mogla slušati vikend četnike stare i ofucane kako pijani pjevaju:  „Na Goražde, na Goražde“! Osjećala sam prezir prema ljudima sa kokardama, pogotovo onim VETERANIMA. Jednom prilikom sam jednog pljunula. Sjedila  sam tada na zadnjem sjedištu automobila, koji je trebao da krene, a on je stajao iza sa bradom i kokardom i puškom okačenom na  ramenu. Vidjevši to, onako zbunjen je blenuo u mene sav u nevjerici, nije iskoristio svoje oružje da mi uzvrati. Valjda se osjećao da je u prirodnom rezrevatu i mislio da su svi okolo sretni, što on sa toliko godina ide vikendom u pljačku i pokolj nedužnih civila. Ne znam da li je to bio ikakav efektivan otpor, ali moja samokntrola je bila na opasnoj ivici. Nisam mogla podnijeti tu atosfmeru i osjećati se kao jedinka koja ni na koji način ne može učiniti nešto.

Adra

Zbog svega,  sam bila riješena da pomognem koliko god i gdje budem u prilici, svim onim kojima je pomoć potrebna. I nikad od tad nisam se nisam  probudila da ne pomislim kako je hladno mojima u Sarajevu i smišljala način kako im mogu pomoći. Zamišljala sam nekakvog trojanskog konja, koji  bi se pun hrane mogao ubaciti u grad.

Kasnije se našao i način za to, uspjeli smo da preko ADRE šaljemo pakete od 15 kg, koji su stizali u Sarajevo odmah na početku rata.  Dok smo ih pakovali bili smo u nedoumici šta je to najpotrebnije poslati. Slali smo, čekali redove,  upisivali se (čak sam išla u Skadara da kupim jaja u prahu čuvena  Trumanova  jaja). I jedan od rijetkih trenutaka sreće je bio  kad sam na radio Sarajevu čula da je rodica dobila paket koji sam poslala. Drugi kad sam dobila pismo od tetke, koja mi je napisala da tog trenutka kad su dobili paket  nisu imali ništa, a bližio se bajram, pisala je „nemamo ništa osim zraka“. Napisala je da kad su uzeli paket prvo su ga otovirli i samo gledlai u njega. Djevojčica od njenog djevera je tada rekla da je jedan ćošak njen. Strašno je bilo svima nama tada. Tada nisam živjela svoj život, već sam više preživljavala tuđe sudbine, želeći da nosim malo njihovog tereta na sebi, misleći da će tako njima biti lakše.

Izbjeglice iz Foče

Konkretna pomoć koju sam mogla  pružiti nekom unesrećenom od  rata u Bosni,  je bila kad je moj dom postao  utočište izbjeglicama iz Foče. I to prvim, onim koji su uspjeli da pobjegnu prije nego je Foča pala u ruke agresora. U svoju kuću sam tada dovela prve izbjeglice. Bio je to 12 april 1992. godine.

U pitanju su bila dva bračna para, jedan stari bračni par Hasanbegović i mladi bračni par Kovačević, novopečeni mladenci, koji su kod njih bili podstanari i tek ušli u medeni mjesec. Odmah je počelo granatiranje, te koje imao atuomobil uputio se u kolonu prema Crnoj Gori, tačnije Podgorici.

Njihovim bijegom za njih je vrijeme stalo, njihovi životi su dobili poptuno drugu dimenziju i smisao, Imali su sve i u jednom danu to sve izgubili, ali bili su  jedni od malobrojnih koji su izašli prije sveg ružnog što će se desiti, nakon što je granatiranje prestalo i vojska počela da tjera civilno stanavnoštvo uz neko brdo u Foči (spominjali su Musalu).

Kasnija dešavanja izbjeglica mlađa žena Zumra, je čula od svog brata koji je ostao u Foči (dok su još funkcionisale telfonske linije). Tako sam od nje čula da  je:

Imala  Foča nekog Šaju kojije narodu prodavao oružje, a prvi zbrisao iz Fočei sve ostavio na cjedilu, a neki su i glave izgubili zbog  toga.  

Imala je Foča i svoje granate, ali ih nisu znali ni ispaliti kako treba pa su padale u Drinu.

Imala je i Foča i svog Srđana Aleksića. Pričao joj je  brat da je to bio neki Savo i imao 4 sina, mislim da se tako zvao,  živio je na vrhu brda gde su živjeli muslimani. Kad je srpska vojska krenula u juriš nakon granatiranja. (i natjerala ih uz brdo naredila je Savi i njegovim sinovima da uzmu puške i zaustave ih da ne pobjegnu u šumu). Međutim Savo je uradio suprotno, vikao je idite pobiće vas sve, bježite! I pustio ih da pobjegnu. Kasnije je kažu tako pretučen toliko da nije mogao da hoda.

Brat od Zumre je bio pobjegao u šumu sa ženom od svog starijeg brata i dvoje dijece ( jedno je bila beba), a njen muž se tada slučajno zatekao u Sarajevu i tamo je ostao. Znam kad se čula sa bratom jednom telefonom,  da joj  je rekao da se krišom noću vraćao u kuću da uzme hranu za bebu. I tako je gledao kako su neku njihovu komšinicu Begu, izveli iz kuće i rekli joj da izvede kravu iz štale, zatim joj  dali da zapali cigaru, da dok puši mora da sjedi i gleda kako njena kuća gori.

Starija žena Pemba nije živa dočekala da se rat završi nakon 40 dana njih dvoje su otišli dalje u Makeodniju gdje je i umrla. Njen jedini sin je isto slučajno ostao u Sarajevu, bajramsku baklavu koju je čuvala za njega i ponijela sa sobom, nikad nije probao. Murata Pembinog muža smo nakon rata sreli u Sarajevu, danas ni on nije živ, ali smo bili gosti na svadbi njegovog  sina, kojije srećom preživio.

Kemal i Zumra su iz Makedonije otišli u Austriju  gdje i dan danas žive i javljali su nam se, čak su nas pronašli i ovdje u Sarajevu. Te dane nikad ne mogu zaboraviti.

Ti ljudi su bili kod nas oko 40 dana i svi smo bili u stalnom strahu, od onog što se može dogoditi svaki naredni dan. Čekali smo svi neku vijest. Nadali smo se da je to samo  neki kratki nesporazum  i da će rat brzo stati. Svak je brinuoo svoju brigu, da li će njegov najbliži preživjeti.

Jedne noći smo ja i Zumra sjedile i pričale i tada čujemo sovu vrlo blizu, Zumra reče: „ Ja mrzim kad čujem sovu, bojim sa da mi neko nije nastradao“. Izašle smo  na terasu, a sova je stajala na našoj ogradi. Tješila sam  ja tada Zumru, kako je to samo ptica i otjerala sovu. Nije Zumri niko nastradao, ali sutradan sam  ja dobila vijest da moj daidža poginuo od  granate isplaljene sa položaja oko Sarajeva 15 maja 1992 godine.

Moj daidža je dobio i zlatnu značku, i danas stoji u zgradi MUPA Kantona Sarajevo. Vidjela sam je prije neki dan kad sam išla davati izjavu vezanu za korupciju u obrazovanju, po nekoj prijavi APIK-a još iz 2014, godine. Razmišljala sam tad za ša je on dao život? Za koje ideale? I značka je dosta bila zahrđala, jedva sam pročitala ime. Nas dvoje  mo bili bliski i danima sam nakon njegove pogibije bila zatvorena u sobu i plakala. Sjetih se da smo na dan dženaze  svi sjedili u sobi i plakali. Došao je poštar, vidjevši nas takve sve uplakane, pitao je šta se dešava?  Rekla sam da je moja majka  izgubila brata i da je upravo tad bilo vrijeme njegove sahrane, te da ga ne možemo ni ispratiti ni vidjeti zadnji put. On je bio zbunjen i izašao, valjda nije znao šta da kaže. Kao ni ja danas što ne znam zašto se sve to moralo desiti? a Zumra tad mlada žena je rekla ja neću rat mi nećemo da ratujemo i bunila se što je uopšte rat počeo, govorila je zašto Alija nije potpisao Vens-Ovenov plan?  Tad je nisam razumjela, ali sad sve više i više je shvatam. Bog uvijek ima bolje planove za nas, bar je Zumra prošla dobro svi su joj ostali živi i zdravi i danas živi u normalnoj državi,  gdje ne mora čekati u red da bi prijavila korupciju.

 

 # Za konkurs#

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije